'Ivo Sanader odstupio s položaja premijera zbog prijetnji mafije' ili 'MMF kriv za rat u bivšoj Jugoslaviji', samo je dio naslova koje mediji posljednjih dana povezuju s američkom privatnom analitičkom tvrtkom Stratfor. No tko su ti ljudi, čija je prepiska unutar poduzeća zaslužila da je Wikileaks 27. veljače počne objavljivati na način jednak podacima Pentagona o ratu u Iraku ili zbirci depeša američkoga Ministarstva vanjskih poslova?
Budući da se u radu koriste prvenstveno otvorenim i svima dostupnim podacima, koje onda dorađuju kritičkim promišljanjem, tematskim istraživanjem i razgovorom s informiranim sugovornicima, njihov je rad
zapravo vrlo sličan klasičnom istraživačkome novinarstvu – prateći poprilično detaljno regije svijeta, sve pojedine države i drugo što bi moglo zanimati njihove pretplatnike (prvenstveno energija, te utjecaj politike na tržišna kretanja).
Ono čime Stratfor odskače od medija i približava se poslu obavještajnih agencija je prvenstveno činjenica da se taj posao radi bez reklama, prodajući svojim klijentima samo svoje procjene u tekstu i slici, te nastojanje da se opisivanje trenutnoga stanja redovito nadopunjava i procjenama mogućeg daljnjeg razvoja pojedinih tema od interesa.
Takva prognostika, iako zasnovana na činjenicama, predstavlja spekulaciju i intelektualnu gimnastiku od koje kvalitetno novinarstvo u pravilu zazire.
Iako su na stranici Wikileaks dobili isti tretman kao i već spomenute američke državne institucije, Stratforovih oko pet milijuna jesenas ukradenih internih e-mailova predstavlja jedan temeljito i strukturno drugačiji materijal od ostalih zviždačkih uspjeha s interneta. Naime, dok se prije radilo o strukturiranim materijalima, nastalima u svakodnevnom službenom postupanju diplomatskih ili vojnih vlasti jedne države – koji, doduše tajno, dokumentiraju konkretne činjenice s terena – u slučaju Stratforovih e-mailova riječ je o internoj prepisci analitičara, koji na temelju otvorenih izvora – dakle prije svega medija i razne literature, a onda i svjedoka koje se o pojedinoj temi propituje u intervjuima i razgovorima – proučavaju aktualna događanja, ne bi li ih razumjeli bolje i detaljnije od široke javnosti.
Takvo je dopisivanje po svojoj je prirodi bitno drukčije od nekakvog redovitog državnog funkcioniranja, sagledavajući teme u cjelini kojom su se one odrazile u društvu i medijima pojedine nacije – sa svojim ozbiljnim i vjerodostojnim dijelom, ali i s onim svojim neozbiljnim dijelom – ponekad površnim tumačenjima događanja ili čak i teorijama zavjere, koje ocrtavaju i javnu atmosferu oko pojedinih aktualnih tema promatranja.
Tu dolazimo i do osnovne razlike između državnih podataka dosada objavljenih na Wikileaksu i Stratforovih e-mailova.
Jer, dok je državi smisao prikupljanja podataka u internome dokumentiranju činjenica – Stratforu je, kao tvrtci za analizu, smisao internog dopisivanja u diskusiji o varijantama – dok su konačan proizvod te diskusije tematski tekstovi, analize, koje se pretplatnicima javno prodaje na web portalu kompanije.
Time je i spomenuta zbirka e-mailovima na Wikileaksu zapravo temeljito nepodobna za tretman kojem su je posljednjih dana podvrgli pojedini mediji – budući da se ne radi o zbirci nekad tajnih, a sada objavljenih činjenica, već je riječ o zbirci promišljanja varijanti značenja pojedinih političkih događanja – prikazanih na način kako ih vidi skup promatrača u Americi, doduše, promatrača dovoljno informiranih da im za taj njihov dojam o stvarima ponekad netko nešto i plati.
