Kako je već izvještavao tportal.hr, u koruškom parlamentu donesena je odluka o osnivanju komisije koja treba istraživati 'partizanske užase' koji su se dogodili na područje današnje Slovenije i Austrije 1945. godine, kada su nacizam i kvislinška NDH doživjeli svoj konačni slom.

U službenoj odluci koruškog parlamenta – koju je tportal.hr ekskluzivno dobio iz ureda Josefa Lobniga, predsjednika koruškog paralementa - stoji, između ostaloga, da se potiče koruška pokrajinska vlada da započne pregovore s austrijskom vladom i posebice kancelarom. Od koruškog župana Gerharda Doerflera zahtijeva se da isposluje pokretanje 'znanstvenog i istraživačkog projekta', na kojem bi zajedno radili Austrija, Slovenija i Hrvatska, a sa ciljem 'obrađivanja protjerivanja i ubojstava koje su počinili partizani'. Istraživačku komisiju bi, po odluci koruškog parlamenta, trebali voditi povjesničari iz triju spomenutih država, te sve zajedno treba rezultirati i 'ekshumiranjem posmrtnih ostataka partizanskih žrtava iz već poznatih masovnih grobnica u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj', kako bi se ispoštovale želje potomaka žrtava.

Nadalje, odluka koruškog parlamenta u svojih šest točaka predlaže da se rezultati istraživanja kasnije koriste u školskom programu, a predlažu da financiranje rada komisije za istraživanje partizanskih zločina u jednakom omjeru snose Austrija, Slovenija i Hrvatska. Ukratko, mnogo je tu još nepoznanica te ne postoji nikakva garancija da će austrijska vlada uopće biti zainteresirana za uspostavu takve komisije (između ostaloga i zato što u Koruškoj vlada bivša stranka ekstremnog desničara Joerga Haidera, dok je na državnom nivou na vlasti velika koalicija socijaldemokrata i konzervativnih narodnjaka), kao ni da će onda Slovenija i Hrvatska ući u pokretanje takvog istraživačkog projekta. Postavlja se i pitanje tko bi bili članovi komisije za istraživanje partizanskih zločina i po kojem ključu bi se birali.

Svjedočenje Josipa Jurčevića u Koruškoj

Koruški parlament odluku je donio i zbog svjedočenja hrvatskog povjesničara Josipa Jurčevića s Instituta 'Ivo Pilar', koji za tportal.hr ovako opisuje što je govorio: 'Zastupnici pokrajinskog parlamenta u Koruškoj pozvali su me da im u nekoliko navrata izložim svoja znanstvenoistraživačka saznanja o ustroju i načinu djelovanja represivnog sustava komunističke Jugoslavije pri kraju Drugog svjetskog rata i u poratnom razdoblju. Posebno su ih zanimali poratni zločini i ostala nelegalna djelovanja jugoslavenskog komunističkog režima na austrijskom teritoriju, te stanje odgovarajuće arhivske građe i sadašnje društveno ozračje u Hrvatskoj glede spremnosti na suočavanja sa zločinima totalitarnog režima komunističke Jugoslavije.'

Jurčević smatra da nije nemoguće osnovati takvu komisiju: 'Politički kontekst Europske unije ne samo što to omogućuje, nego je to postavio obvezujućim u nizu svojih vrijednosnih, političkih i ostalih dokumenata. Nažalost, upravljačke strukture u Hrvatskoj pred ovim problemom upornije od nojeva drže glavu u pijesku.' Povjesničar Jurčević kaže da bi rado bio član takve komisije, jer 'već dvadesetak godina prema znanstvenim kriterijima istražuje ovu temu, na kojoj je 2000. godine i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu'.

Za ostale članove komisije Jurčević navodi kriterije prema kojima bi trebali biti izabrani: 'Iznimno je važno da u komisiju uđu znanstvenici i društveni uglednici koji su već dokazali stručnost i zauzetost za opće dobro te moralnu otpornost prema različitim partrikularnim i korupcijskim zahtjevima. Njihova zadaća jest utvrditi objektivnu, činjeničnu istinu, te je afirmativno implementirati u cjelokupni institucijski i društveni život, sukladno europskoj humanističkoj i demokratskoj vrijednosnoj paradigmi. Na taj način bi se izbjegle zamke plitkosti dnevnopolitičkih interesa.'

Klasić: Postoje dvije vrste znanstvenika

Povjesničar Hrvoje Klasić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, autor hvaljene knjige 'Jugoslavija i svijet 1968.', za tportal.hr kaže da bi 'osobno volio sudjelovati u svakom istraživanju koje se bavi nekom kontroverzom iz suvremene povijesti'. Ipak, Klasić ističe da tu ima i jedno veliko 'ali': 'Nažalost, iz dana u dan sam sve svjesniji da (ne samo) u Hrvatskoj postoje dvije vrste znanstvenika. Prvu čine oni koji imaju svoje stavove, ali su ih pred snagom argumenata u stanju modificirati pa i mijenjati, a drugu oni koji argumente prilagođavaju svojim stavovima. Bojim se da grupa povjesničara (i ostalih 'intelektualaca') koja inzistira na istraživanju komunističkih zločina pripada ovoj drugoj vrsti. Bojim se da su umjesto stručnošću, objektivnošću i istinoljubljem, njihovi motivi više politički i ideološki obojani. Ponavljam, takvo istraživanje je potrebno i ja bih osobno volio u njemu sudjelovati. Ali ne da ono postane mantra kojom se relativiziraju i negiraju ostali zločini. A gotovo sam siguran da se ti 'istraživači' nikad ne bi prihvatili tema poput ustaških zločina nad nedužnim stanovništvom ili npr. zločina počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata u ime katoličanstva. Mislim da bi bilo ne samo normalno, nego i nužno da se i ti zločini napokon objektivno i znanstveno istraže. Jer, da, velik broj partizana bio je katoličke vjeroispovijesti, određeni broj katoličkih svećenika pridružio se partizanskom pokretu, a još veći unatoč svemu nikad nije prihvatio fašizam. I da, mnogi katolici i katolički svećenici su u razdoblju komunizma proživljavali teške životne traume. Neki su, potpuno nevini, izgubili i živote.'

Klasić ističe da se o tim temama uvijek razgovara s previše etiketiranja: 'Zašto postajete komunjara, jugonostalgičar i anti-Hrvat ako spomenete one koji su ubijali i nasilno pokrštavali u ime katoličanstva? Zašto imamo problem javno reći da je ipak većina katoličkih svećenika tijekom Drugog svjetskog rata podržavala Nezavisnu državu Hrvatsku i ustaški pokret. I to ne samo 10. travnja 1941, nego i 8. svibnja 1945, ali i godinama, desetljećima kasnije. Kao da nema dokaza da su, osim nevinih svećenika, stradali i oni koji su tijekom rata vjersku i nacionalnu nesnošljivost pretpostavili snazi Božje riječi i milosrđa. Oni koji su posvećena mjesta poput crkvi i zvonika pretvorili u neosvojive vojne utvrde. Ne postoje li brojni dokazi da je upravo jedan hrvatski katolički svećenik nakon Drugog svjetskog rata bio jedna od najzaslužnijih osoba za bijeg pred pravdom brojnih nacističkih i ustaških zločinaca u Južnu Ameriku? Ako hoćete konkretno, zašto sisački biskup 2012. nema problema s time da zaprijeti da se ime sv. Kvirina više nikad ne spominje u istom kontekstu s Prvim partizanskim odredom, a ima problem s time da se ograditi od svog prethodnika koji je tijekom Drugog svjetskog rata u sisačkoj crkvi slavio rođendane Adolfa Hitlera, imendane Ante Pavelića i godišnjice osnutka NDH? Sugeriraju li odgovori na sva ova pitanja neznanje, politički stav ili jednostavno različit vrijednosni sustav?!'

Hrvoje Klasić zato naglašava da je veliki problem politiziranost suvremene hrvatske historiografije: 'Nebrojeno sam puta do sada naglasio potrebu novih paradigmi, metoda i pristupa u proučavanju, obradi i podučavanju suvremene hrvatske povijesti. Da, jednim dijelom se to odnosi i na proučavanje zločina koji su u ime komunizma počinjeni tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Mislim da nema ozbiljnog povjesničara u Hrvatskoj koji negira postojanje tih zločina. Komunisti su znali biti vrlo surovi u obračunu s neistomišljenicima u vlastitim redovima i još suroviji s onima koje su smatrali ideološkim, političkim ili klasnim neprijateljem. O tome postoje brojni dokumenti, materijalni dokazi, ali i živi svjedoci. Međutim, problem u hrvatskoj historiografiji, kao i cjelokupnom javnom prostoru, jest u tome što se u ime nepravde koja je počinjena spomenutim žrtvama počinju zanemarivati pa čak i negirati sve ostale žrtve. Odjednom je postalo normalno javno pjevati o 'Maksovim mesarima', izvikivati po stadionima 'Za dom-spremni' i 'Srbe na vrbe', a ulicama davati imena po Mili Budaku. Izgovor da se dovoljno u prošlosti govorilo o holokaustu i zločinima ustaša, pa više nema potrebe, upravo ovi, ali i brojni drugi primjeri demantiraju.'

Javna (ne)svijest

I Jurčević i Klasić se slažu da hrvatska budućnost ovisi o odnosu prema prošlosti, no Jurčević naglašava da je to dio veće međunarodne zavjere: 'Svrha je postizanje opće dezintegracije i potpune obezglavljenosti hrvatskoga društva, kako bi se olakšala kolonizacija Hrvatske u globalnim okolnostima. Do koje razine je došla javna nesvijest u Hrvatskoj, svjedoči i činjenica da se održava aktualna idilična slika zastarjelog jugoslavenskog komunizma, iako je službeno evidentirano već preko 1.700 masovnih prikribenih stratišta i grobišta koje je taj režim ostavio iza sebe.'

Povjesničar Klasić ima drugačije objašnjenje, ističući da istraživanje partizanskih zločina ne znači delegitimaciju antifašizma koji je i dio hrvatskog Ustava: 'Može li se na traganje za istinom, ma koliko bolna ona bila, pa u skladu s tim i na istraživanje zločina od čije god strane bili počinjeni, gledati kao na delegitimizaciju? Dovode li se takvim istraživanjima u pitanje antifašizam, kršćanstvo, hrvatstvo…? Ne, naprotiv. Prošlost se ne može izbrisati. Može se pokušati prikriti ono što nam se u prošlosti ne sviđa. A upravo to je delegitimizacija. I to ne samo prošlosti, nego i sadašnjosti, a što je najopasnije i budućnosti.'