U ekskluzivnom intervjuu Henri Malosse, predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog vijeća (EESC), jedne od najstarijih institucija EU, otvoreno kritizira američku politiku prema Ukrajini, upozorava da se Europska unija treba dogovoriti s Rusijom te napominje kako krimska kriza još jednom razotkriva i sve manjkavosti institucija EU
Henri Malosse među najupućenijim je ljudima u sve što se događa u Bruxellesu, gdje radi kao predsjednik EESC-a. Ovo staro savjetodavno tijelo Europske unije pod njegovim je vodstvom zauzelo otvoreno kritički stav prema Europskoj komisiji i stanju u EU, a istovremeno je uspjelo pokrenuti i konkretne promjene, poput ukidanja roaminga u Uniji, što je prvotno bila inicijativa EESC-a.
Malosse se oglasio oštrim priopćenjem o stanju u Ukrajini, u kojemu između ostaloga kaže da treba 'osuditi rusku vojnu intervenciju u Ukrajini', ali i ističe da je 'potrebno nastaviti reforme u Ukrajini koje bi konačno dovele do vladavine zakona'. EESC je pozvao na hitno djelovanje Europskog vijeća, odnosno šefova država članica EU, te na sastanak s novim ukrajinskim premijerom Arsenijem Jacenjukom, a Rusiju da pristane na dijalog koji bi omogućio mirno riješenje krize.
U razgovoru za tportal.hr Malosse je detaljnije objasnio svoje prijedloge i kritike, naglasivši kako su institucije EU razočarale u ovoj situaciji, te je sada zapravo jedina nada Njemačka, napose kancelarka Angela Merkel, od koje se očekuje da urazumi Vladimira Putina
Započnimo s definiranjem situacije. Slažete li se s tvrdnjom da je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu?
Rusija je izvršila invaziju na Krim, koji je dio Ukrajine. Informacije su jasne, riječ je o invaziji, a to što neki vojnici nisu imali ruske oznake je neuvjerljiv izgovor. Zanimljivo je da je na Krimu bilo sve mirno tijekom proteklih mjeseci prosvjeda u Ukrajini, bilo je to možda i najsigurnije područje. Osim jednog manjeg incidenta, tamo je bilo vrlo tiho dok se, primjerice, u Kijevu pucalo. Sada je jedan lokalni krimski političar pozvao Ruse da pomognu, ali kome? Tamo nije bilo ni pucanja ni ubijanja da se moralo intervenirati. Dogodila se aneksija Krima, koju je proveo Vladimir Putin. Pitanje je kako će sada reagirati Ukrajina i Europska unija.
A koja je sada pozicija Viktora Janukoviča, bivšeg, izbjeglog predsjednika Ukrajine? Putin se u jednom trenutku pozvao na Janukoviča u objašnjenju svojih postupaka...
S Janukovičem je gotovo, to je svima jasno. Njega ni Putin više ne spominje. Janukoviča se odrekao i tajkun Ahmetov, za kojega se smatra da stoji iza Stranke regija, koju je Janukovič vodio. Janukovič je kriminalac i sada je pitanje njegove sudbine hoće li ga Moskva zaštititi ili će biti izručen ukrajinskim vlastima za suđenje. Mislim da možemo prije ili kasnije, a vjerojatno prije, očekivati i međunarodnu optužnicu protiv Janukoviča.
Koje su opcije EU kada je riječ o aneksiji Krima? Hoće li ekonomske sankcije doista zaustaviti Vladimira Putina da učini što želi?
Za početak, smatram da je potreban hitan i otvoren dijalog s Rusijom. Prilično sam siguran da sankcije protiv Rusije nemaju smisla i neće imati efekta. Važno je kako će se postaviti njemačka kancelarka Angela Merkel, koja ima i osobni odnos s Putinom, doduše ne baš bez tenzija. Njemačka i Rusija imaju dugu zajedničku povijest, veze i suradnju koju ne treba zanemariti, a to će biti krucijalno za budućnost Ukrajine. Naime, Ukrajina praktički nema vojsku te bi otvoreni rat bio katastrofa za Ukrajinu. Oružana konfrontacija jednostavno nije opcija. Hoće li SAD ili UN možda poslati vojsku u Ukrajinu? Ne bih rekao. Zato trebamo sada i odmah početi razgovarati s Rusima, uključiti u to i nove ukrajinske vlasti, a ključnu ulogu će odigrati Angela Merkel. Pozicija EU treba biti da se ne dovodi u pitanje suverenitet Ukrajine, no može se svakako razgovarati o pojačavanju autonomije Krima, zaštititi prava Rusa u Ukrajini i slično. Teritorijalni legitimitet Ukrajine potvrđen je i dogovorom iz 1994, koji je potpisala i Rusija, te na tome EU mora inzistirati. To je i osnova svakog budućeg sporazuma.
Kako komentirate ponašanje SAD-a u ovoj krizi? Treba li se EU svrstati uz američku politiku u ovom slučaju?
Već postoje jasne razlike u pristupu. Po mom mišljenju, SAD nema dovoljno znanja o cijeloj situaciji i reagira s tipičnim antiruskim stavom. EU se ne bi trebala vezati uz SAD, jer naš cilj ne smije biti zaoštravanje situacije i konfrontacija. Ako prevlada američka politika vojnog konflikta, najveće žrtve će biti sami Ukrajinci. Dakle, Europa bi trebala ići vlastitim, europskim putem u ovoj situaciji. Nažalost, pokazalo se i da su zakazale institucije Europske unije u svemu ovome, pa zato sada treba računati na Njemačku. Dobar potez je bilo zajedničko djelovanje ministara vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske. Sada je jedino preostalo da Merkel iskoristi svoj utjecaj kod Putina i uspostavi dijalog s njime, te da se dogovori rješenje koje bi očuvalo teritorijalni integritet Ukrajine, ali i ponudi zaštita svima koji govore ruski u Ukrajini, te zadovoljiti ekonomske i trgovačke interese. Ne postoje nikakve kontradikcije u približavanju Ukrajine ili, recimo, Moldavije EU i zadržavanju ekonomskih i drugih veza s Rusijom. To su u suštini sve tehnička pitanja oko kojih se možemo dogovoriti. No čini se da EU sada nije u stanju tako pregovarati, pa je najveći teret na njemačkoj vladi.
Što mislite o novoj vladi u Kijevu? Čini se da nikome ne smeta što dio ukrajinske opozicije protiv Janukoviča čini i stranka koja mnogi opisuju kao neofašističku... Je li njihov dolazak na vlast nekakav napredak u odnosu na Janukoviča?
Prvo treba naglasiti da je glavni problem Janukovičeve vladavine bio kriminal i korupcija, zbog toga su prosvjedovali ljudi u Kijevu. Nadalje, nova vlada u Kijevu podržana je i od strane bivše stranke Viktora Janukoviča. Nova vlada ima ogromnu podršku u Radi, ukrajinskom parlamentu, pa i od zastupnika Stranke regija. To je vlada nacionalnog jedinstva. Među tri najvažnije opozicijske stranke je i Sloboda. Susreo sam se s njihovim predstavnicima i ne bih rekao da su oni fašistička stranka, nego nacionalno-patriotska. Takve stranke imate i vi u Hrvatskoj, a one postoje i u ostatku Europe. Nasilni ekstremisti nemaju utjecaja na ukrajinsku vladu. Čuo sam komentare da je ova vlada antisemitska, no premijer Jacenjuk je židovskog porijekla. Sastav ukrajinske vlade i raspodjela ministarstava najbolje pokazuju da su priče o fašistima propaganda.
Čitajući europske medije ovih dana može se zaključiti kako se nalazimo na početku novog svjetskog rata, spominju se i brojne povijesne paralele s početkom Prvog svjetskog rata. Mislite li vi da ovaj konflikt doista može toliko eskalirati?
Ne bih rekao, to je nategnuta analogija. Moramo biti pažljivi i krenuti s pozicije da se ne prihvaća aneksija Krima. No treba razgovarati i ne zaboraviti da su veze između EU i Rusije vrlo snažne, kao i veze Ukrajine i Rusije. Uostalom, mnogo Ukrajinaca živi u Rusiji, dovoljno je znati razlikovati prezimena. U svakom slučaju, sada je pravi trenutak za dijalog. Ne mislim da je austro-ugarska aneksija Bosne ili nacistička aneksija Čehoslovačke nešto što se može poistovjetiti s ovom situacijom. Ukratko, nisam pesimističan jer slijede ozbiljni pregovori.
Što je zapravo s institucijama EU u ovoj krizi? Kako se ukrajinska drama odražava na ideje o zajedničkoj vanjskoj politici EU i uspostavljanju europskih vojnih snaga?
Postoji kriza upravljanja u EU, nema sumnje. Na nivou EU ne postoje alati kojima bi se vodila zajednička vanjska politika. Primjerice, nemamo europskog predsjednika, ali zato imamo predsjednike raznih institucija, uostalom, i ja sam jedan od njih. Primjerice, tijekom ove krize Europskom unijom službeno predsjedava Grčka, no nisam baš nešto vidio da se premijer Antonis Samaras angažirao oko ukrajinske krize. Prilično tih je i predsjednik Europske komisije Barroso, koji je na odlasku. To je paradoks trenutne situacije u EU - imamo zajedničke vrijednosti i zajedničke ciljeve, ali ne i zajedničke institucionalne alate za njihovo provođenje. Trenutni način organizacije EU je pogrešan. Trebat će vremena da se to sredi, između ostaloga jer mnogi ne žele prenijeti još više suverenosti Bruxellesu. Ova kriza je samo još jednom razotkrila problem vladavine u EU, kao i činjenicu koliko je nemoguće brzo reagirati kada je to najpotrebnije.