Za većinu građana Europe ovih je dana najvažnija tema Svjetsko nogometno prvenstvo. Jedna posve mala skupina će pratiti raspravu vezano za izbor novog predsjednika Europske komisije. No ovo je važna tema jer ide u srž načina na koji EU donosi odluke, potrebe da se poštuju pravila i da imamo odgovarajući odnos između europskih nacija i institucija EU-a.

Birači su prošli mjesec na izborima za Europski parlament poslali vrlo jasnu poruku. Razočarani su načinom na koji EU funkcionira. Oni traže promjenu kako bi fokus bio na stvarima koje su njima od važnosti: gospodarski rast i zapošljavanje. U tome žele pomoć a ne diktat EU-a.

To je razvidno kroz rast političkih stranaka antieuropske orijentacije; padom izlaznosti u glavnini zemalja, kao i padom podrške glavnim političkim grupacijama u Europskom parlamentu.

Pitanje za europske lidere je sljedeće: koji je naš odgovor na ovu poruku?

Rezultati prošlomjesečnih izbora trebali bi biti poziv na buđenje političkim liderima diljem Europe. Na kocki je budućnost Europske unije. EU se mora ili promijeniti ili prihvatiti daljnji pad.

Pozicija Velike Britanije je potpuno jasna: želimo da EU uspije. Da zadrži slobodarske vrijednosti i demokraciju širom našeg kontinenta, kao i da dade poticaj kako prosperitetu, tako i miru. To je danas središnji zadatak Europske unije. A za to je potrebna otvorenija, fleksibilnija i kompetitivnija Europska Unija usmjerena naprijed. Europskoj uniji treba hrabro vodstvo i osobe spremne uvažiti brige birača i suočiti se s izazovima koji su pred njom.

Prvi ispit na tom putu je izbor novog predsjednika Europske komisije.

Prema Ugovoru o EU, koji su ratificirali nacionalni parlamenti, čelnici vlada zemalja članica nominiraju kandidata za čelnu poziciju Europske komisije, iako bi čelnici trebali 'uzeti u obzir' rezultate izbora za Europski parlament. Tada zastupnici u Europskom parlamentu glasuju o kandidatu tajnim glasovanjem. To je vrlo jasna procedura, zajamčena Lisabonskim ugovorom, zaključenim nakon napornih pregovora o postizanju ravnoteže između nacionalnih država i Europske komisije.

Ali neki zastupnici u Europskom parlamentu izmislili su novi postupak kojim pokušavaju i jedno i drugo, i izabrati i potvrditi kandidata. Glavne političke grupacije su za izbornu kampanju izabrale svog 'glavnog kandidata', tzv. Spitzenkandidaten, te se iza zatvorenih vrata dogovorile da će poslije završetka izbora udružiti snage i dati podršku kandidatu one političke grupacije čiji je kandidat osvojio najviše glasova. Ovaj koncept nikada nije bio predmetom razgovora između nacionalnih političkih vođa. Nije bio ni predmet razgovora između institucija Europske unije. Niti je ikada bio ratificiran u nacionalnim parlamentima.

No oni koji podržavaju koncept Spitzenkandidaten tvrde da su se izbori dogodili te da je sasvim jasno da su građani Europe izabrali Jean-Claudea Junckera kao novog predsjednika Europske komisije i da bi bilo pomalo nedemokratski da izabrani nacionalni čelnici izaberu bilo koga drugoga.

Kazati da je to besmislica nije napad na gospodina Junckera, iskusnog veterana europske politike. Većina građana nije glasovala na izborima za Europski parlament. Izlaznost je pala u većini zemalja članica. Ni na jednom glasačkom listiću nije bilo imena Jean-Claudea Junckera. Čak i u Njemačkoj, u kojoj je koncept Spitzenkandidaten dobio najviše prostora u eteru, tek je 15 posto birača znalo da je on kandidat. On čak nije ni posjetio neke zemlje članice. Oni koji su glasovali otišli su na biračka mjesta da izaberu svog zastupnika u Europskom parlamentu, a ne predsjednika Komisije. Gospodin Juncker nigdje nije bio kandidat niti je od bilo koga izglasovan.

Stoga vjerujemo da bismo prihvaćanjem takvog stava duboko naštetili Europi i potkopali, a ne ojačali demokratski legitimitet EU-a.

Politička moć bi se odmaknula od nacionalnih parlamenata, često izabranih dvostrukim ili većim brojem glasova, prema Europskom parlamentu bez podrške glasača. Spriječilo bi to u stvarnosti izabranog predsjednika vlade ili države da ikada u budućnosti postane predsjednikom Europske komisije umjetno ograničavajući izbor dostupnih kandidata baš u vrijeme kada bi EU trebao pronaći najbolje.

Ispolitiziralo bi to i rad Europske komisije. Rizik je to na koji je Giscard d'Estaing upozorio kada su zemlje članice prije više od desetljeća izrazito odbacile prijedlog da bi zastupnici u Europskom parlamentu trebali birati predsjednika Komisije. On je tada rekao da bi takav potez otežao Komisiji 'da bude utjelovljenje nepristranosti i opće dobro Unije'. To bi ugrozilo vjerodostojnost Komisije u izvršavanju njenih ingerencija glede regulacija i rješavanja razmirica. No, što je još važnije, bilo bi to zeleno svjetlo za one koji bi prečacima željeli kršiti pravila EU-a. Pravila koja su nacionalni parlamenti svečano ratificirali i koja su dio međunarodnog prava. Pravila koja su, kada su bila kršena u prošlosti, doprinijela krizi u eurozoni. Bez obzira želimo li više direktne demokracije u Europi ili ne, trebali bismo moći složiti se da prije toga moramo poštovati osnovne zakone.

Mnogi građani dijele našu duboku bojazan zbog ovakvog pristupa, grabljenjem moći zakulisnim putem, a ne kroz ugovore. Ali ne bismo smjeli to dodatno pogoršati i povinovati se i popustiti na ovom pitanju kada znamo da ćemo time postaviti opasan presedan za ubuduće.

Stoga moramo krenuti u potragu za najboljim kandidatom za predsjednika Komisije. Nekime tko može provesti reforme, potaknuti rast i zapošljavanje; nekime tko prihvaća da potrebe Europe mogu biti najbolje zadovoljene djelovanjem na nacionalnoj razini. Nekime tko je pošten pregovarač i osoba koja ponovno može privući europske birače.

Velika Britanija je prepoznatljiva po tome da se bori za nacionalne interese. Ali ovdje se radi o borbi za interese Europe. Za to se sada borimo. Na ovom su pitanju ujedinjene tri vodeće britanske političke stranke.

Sada je vrijeme da europski čelnici izabrani od svojih birača snagom svojih uvjerenja krenu u borbu za svoje mjesto u EU, i za ono što je pravilno za Unijinu budućnost. Sada je vrijeme imenovati kandidata koji će uvjeriti europske glasače da čujemo njihove brige i da zbog njih djelujemo.

Nedavni događaji podsjećaju nas na cijenu koju su europske nacije morale platiti u njihovoj borbi za slobodu i demokraciju. U desetljećima iza nas prešli smo dug put, uvažavajući naše razlike, rješavali ih kroz rasprave, strpljivo ucrtavajući naš zajednički put prema naprijed, djelovali smo u europskom duhu. I u ovom važnom trenutku za Europu, to je put kojim moramo nastaviti djelovati.