Trebao je to biti trijumf Europske komisije pod vodstvom Josea Manuela Barrosa: SAD-ovo i EU-ovo potpisivanje povijesnog trgovinskog sporazuma koji bi stvorio najveću zonu slobodne trgovine na svijetu između dva – još uvijek – najmoćnija ekonomska igrača na svjetskoj sceni. Službeno su pregovori započeli 2013, iako su stručno pripremani još od 2011, ali na kraju je Barroso završio svoj mandat u Bruxellesu, a TTIP (Transatlantic Trade & Investment Partnership) nije ni dogovoren ni potpisan. Dapače, Europska komisija cijelom je procesu pristupila na vrlo tajnovit i netransparentan način, zbog čega je TTIP zadobio i mnogo više protivnika nego što je trebalo, pa je sada na Komisiji koju predvodi Jean-Claude Juncker ostao zadatak da spasi stvar ako je to moguće, s time da se i politički pejzaž u SAD-u značajno promijenio s republikanskim preuzimanjem Senata na nedavnim izborima.

I dok se u Hrvatskoj TTIP većinom ne percipira kao nešto relevantno, u njemačkim se medijima sustavno piše o svim potencijalnim problemima, ali i prilikama koje bi ovaj sporazum otvorio, pa je prema najnovijim istraživanjima javnog mijenja, koje je provela ugledna agencija Emnid, čak 48 posto Nijemaca za njegovo potpisivanje dok se njih 32 posto protivi bilo kakvom sporazumu. Ipak, 63 posto Nijemaca smatra da o TTIP-u treba još pregovarati, s obzirom na to da su mnogi zabrinuti oko nekih njegovih aspekata, poput onih koji se odnose na GMO-proizvode i mogućnost korporacija da tuže države EU-a.

U Hrvatskoj slična anketa nije provedena niti ta četiri slova – TTIP – uopće igraju relevantnu ulogu u javnoj raspravi, iako će Hrvatska – ako sporazum bude potpisan – itekako osjetiti njegove efekte.

Jedan od rijetkih hrvatskih političara koji se bavi TTIP-om te o istome podiže svijest u domaćoj javnosti OraH-ov je zastupnik u Europskom parlamentu Davor Škrlec, a za tportal.hr izjavio je kako bi od sporazuma 'Hrvatska mogla imati i koristi i štete': 'TTIP-om bi nam se otvorilo ogromno tržište, ali pokazalo se da mi za to nemamo proizvode kapacitete. Zato bismo mogli ponuditi neke ekskluzivne proizvode, a ne masovnu proizvodnju. Na prvom mjestu bi tu mogla biti zdrava hrana, dakle organska proizvodnja, a moguće je i da bi profitirao hrvatski IT sektor. S druge strane, na tom području daleko su konkurentnije Indija i Južna Koreja.'

Škrlec kaže da Zeleni nisu automatski protiv TTIP-a, no važno je da se njime ne ugrozi prehrambena industrija i okoliš: 'Sporazum se može popraviti dodatnim pregovorima. Paradoksalno, problem nije SAD kada je riječ o transparentnosti procesa, nego Europska komisija! U američkom Kongresu svaki zastupnik može dobiti uvid u stanje stvari dok je EK sve tajio, ne samo od javnosti, nego i od zastupnika Europskog parlamenta.' Kao najveće prijepore Škrlec izdvaja pitanje GMO-proizvoda, koji na američkom tržištu uopće nisu obilježeni kao takvi, pa bi se kroz TTIP mogli preliti i na EU, što bi značilo dodatno 'smanjivanje kvalitete hrane koju jedemo'. Drugi problem je ideja da bi korporacije mogle tužiti države, pa Škrlec apelira na to da TTIP mora biti partnerstvo koje nije na štetu EU-a: 'Ne želimo utrčati u zagrljaj američkih korporacija kao guske u maglu.'

Zsolt Darvas iz briselskog think tankaBreugel, koji se bavi ekonomskim temama, napominje da je za Europljane naročito problematičan mehanizam rješavanja nesuglasica između država i investitora (Investor-state dispute settlement tj. ISDS), koji je spomenuo Šrklec. Riječ je o mogućnosti koja je ‘tipični element svakog trgovinskog sporazuma’ te omogućava investitoru da tuži državu u koju je investirao. Ali što ako je, primjerice, taj investitor moćna korporacija poput Googlea, a tužena država Hrvatska ili Malta? Jasno je da u tom odnosu snaga onaj s više novca ima značajnu prednost. Darvas predviđa da će TTIP sigurno biti na kraju potpisan i izglasan jer bi njegova propast ‘bila velik udarac političarima s obje strane Atlantika’, ali i da je itekako moguće da bude dogovoren okljaštreni TTIP, koji bi ‘pokrivao samo nekoliko područja’.

No možda nikakvog trčanja u zagrljaj korporacija i neće biti, jer TTIP mora odobriti i američki Kongres, a njega sada potpuno kontroliraju republikanci, već godinama skloni tome da blokiraju apsolutno sve što dolazi iz Bijele kuće Baracka Obame. Naime po trenutnom planu rada, TTIP bi trebao biti finaliziran do kraja 2015, što znači da bi na izglasavanje u Kongres došao tek u 2016, dakle godini predsjedničkih izbora. Mnogi predviđaju da zato nema šanse da će republikanci podržati TTIP kako bi mogli još jednom napakostiti Obami.

Drugačije tumačenje ima Stefan Lehne iz briselskog think tankaCarnegie Europe – inače financiranog američkim novcem – koji za tportal.hr kaže da bi, paradoksalno, moglo biti lakše dogovoriti TTIP sada, kada republikanci kontroliraju oba predstavnička doma u SAD-u: 'Kongres bi mogao odobriti Obami da pregovara jer oni su stranka koja zastupa biznis. TTIP je iznimno važan projekt za budućnost gospodarstva SAD-a i EU-a te će stvoriti nova radna mjesta i gospodarski rast, naročito u EU-u, kojem on očajnički treba. TTIP-u se zasad dosta protive civilne udruge u Europi, no moguće je da će on stupiti na snagu u sljedeće dvije godine.' Iz Obamine administracije pak poručuju da je TTIP prioritet za njih.

Cecilia Maelstrom, nova povjerenica za trgovinske odnose u Junckerovoj Komisiji, još uvijek je vrlo optimistična oko TTIP-a te je na svojoj nastupnoj konferenciji za medije izjavila sljedeće: 'Europa se nalazi pred ozbiljnim izazovima. TTIP je ozbiljan odgovor na njih.'

U svakom slučaju, bilo bi poželjno da se o TTIP-u počne detaljnije govoriti u hrvatskoj javnosti. Za početak, možda bi trebalo upitati sve predsjedničke kandidate o tome što misle o ovoj tematici (jer ona djelomično uključuje i vanjsku politiku), pa da doznamo tko od njih uopće zna što je to TTIP.