Živimo u vremenu vizuala. Nikad u povijesti čovječanstva slike i vizualni prikazi općenito nisu bili prisutniji u medijima. Fotografije, galerije, videosnimke, infografike, ilustracije… danas je gotovo nemoguće pročitati tekst u bilo kojoj medijskoj formi a da on nije popraćen slikom ili serijom slika. Ne kaže se slučajno da slika govori kao tisuću riječi. Upravo je zato legitimno postaviti pitanje kako uopće možemo imati otvoren razgovor o bilo kakvim 'spornim' vizualima ako nam zbog nečijeg straha nije dozvoljeno vidjeti vizuale o kojima se vodi diskusija?

Kako bi se napravila hladnokrvna analiza problematike objave karikatura ili općenito grafičkih prikaza Muhameda u medijima, temu treba rastaviti, matematički rečeno, na proste faktore.

Prvo je pitanje uredničke odluke je li neki sadržaj, neovisno o tome o kakvom se sadržaju radi, vrijedan objave. Je li to nešto relevantno, je li to nešto novo, je li to nešto u interesu javnosti? I to su odluke s kojima se urednici širom svijeta suočavaju svakodnevno. Naravno, kao i u gotovo svakoj profesiji, takve odluke razlikuju se od čovjeka do čovjeka, od urednika do urednika. U tom kontekstu karikature su posebno zanimljive, jer za njih vrijede specifični kriteriji, a među prvima je duhovitost. Vjerojatno najveći grijeh koji karikaturist može počiniti grijeh je neduhovitosti. Ako karikatura nije duhovita, u startu je promašena i nije vrijedna objave. Također, bilo bi dobro da karikatura progovara o nekoj relevantnoj društvenoj temi (je li islamistički ekstremizam relevantna tema u današnjem društvu, procijenite sami). Naravno, svaka medijska kuća ima svoju vlastitu uređivačku politiku koja dodatno utječe na odluku o tome hoće li se nešto, što god to bilo, objaviti ili ne. I u tom kontekstu nije teško razumjeti one koji kažu da u mediju u kojem rade ne bi sami objavili karikature Muhameda iz ovih ili onih razloga. To je stvar uredničke procjene koju treba poštovati, kakva god da ona bila.

No, u trenutku kada se na objavu bilo kakvog sadržaja u medijima odgovara fizičkim nasiljem prema mediju koji ga je objavio, bilo to u formi paljenja redakcije (što se dogodilo Charlie Hebdou 2011. nakon objave karikature Muhameda) ili u formi stravičnog pokolja kakvom smo u nevjerici svjedočili prošlog tjedna u Parizu, stvar se suštinski mijenja. Tada, naime, postaje potpuno svejedno kakav je sadržaj objavljen, a moralna dužnost svih onih koji žive (a ponekad i vrlo dobro zarađuju) od slobode medija postaje solidarno objaviti isti taj sadržaj u svojim medijima. Time se šalje jaka poruka onima koji slobodu izražavanja pokušavaju ušutkati nasiljem – ne možete nas sve ubiti, ne možete ubiti slobodu izražavanja i ne možete ubiti pisanu riječ. Litera scripta manet - pisana riječ ostaje.

Zanimljivo je uočiti da je u ovom slučaju došlo do podjele među najutjecajnijim i najmoćnijim svjetskim medijima. Tako je Washington Post, čiji doprinos novinarstvu u otkrivanju afere Watergate neće biti uskoro zaboravljen, solidarno objavio sljedeću naslovnicu Charlie Hebdoa. New York Times, druge najutjecajnije američke dnevne novine, nisu objavile karikature.

Mediji koji nisu objavili te karikature navode razne razloge za takvu odluku: od 'politike prema kojoj se ne objavljuju materijali koji su namjerno osmišljeni kako bi povrijedili vjerske osjećaje' pa sve do 'sigurnosnih razloga'. Zanimljivo je da takvi mediji u pravilu nemaju nikakvih problema s objavom karikatura koje oštro kritiziraju i/ili ismijavaju najsvetije vjerske simbole ili vjerske vođe ostalih religija, iz čega slijedi da se ne radi ni o kakvom 'poštovanju svetinja' nego o strahu od odmazde islamističkih ekstremista, a upravo to je ono što su napadači na Charlie Hebdo (između ostalog) htjeli postići.

Isto tako, nije zgorega primijetiti da nekoliko prilično važnih činjenica uporno promiče onima koji karikature Charlie Hebdoa smatraju 'vulgarnima, uvredljivima, neukusnima i neprimjerenima' te na taj način argumentiraju svoje protivljenje solidarnoj objavi karikatura.

Kao prvo, takve zamjerke gotovo u pravilu upućuju osobe koje nisu islamske vjeroispovijesti. Kako netko tko nije musliman može govoriti u ime muslimana i to svih muslimana, dakle u ime više od milijarde i pol ljudi, potpisniku ovog teksta ostat će vječna tajna. Na to se navezuje i podatak koji se ovih dana uvelike ignorira: grafički prikazi Muhameda nisu nepoznati u islamskom svijetu, a neki od njih nastali su još u 13. stoljeću, u što se svatko tko želi može osobno uvjeriti. Takve se slike i dan-danas nalaze po muzejima i nitko, ali baš nitko se ne buni protiv njih.

Kao drugo, Charlie Hebdo nisu pakistanske, saudijske ili iranske novine koje objavljuju na arapskom ili farsiju, nego na francuskom jeziku u Francuskoj Republici. Baš kao što, primjera radi, ciljana publika Glasa Koncila nisu agnostici i ateisti, tako ciljana publika Charlie Hebdoa nisu muslimani. Reći da nitko tko ne želi čitati odnosno gledati Charlie Hebdo to nije prisiljen činiti naizgled je trivijalno, ali u okolnostima koje vladaju čini se potrebnim podsjetiti i na tu 'sitnicu'. Sloboda izražavanja i tiska nužno uključuje i slobodu da se ignorira ono što netko kaže ili napiše.

I posljednje, ali možda i najvažnije: kritičari solidarne objave karikatura zanemaruju činjenicu da Charlie Hebdo u svojim karikaturama u pravilu prikazuje Muhameda kao humanu osobu, nekoga tko se zgraža nad nedjelima islamističkih ekstremista počinjenim u njegovo ime, a ne kao nekoga tko sam promiče ideje radikalnog islamizma. Čak i letimičan pregled karikatura Muhameda objavljenih u Charlie Hebdou potvrđuje tu tezu, čime sve teze o 'rasističkoj' uređivačkoj politici satiričkog tjednika padaju u vodu.

Ne morate se slagati ni s čim što je Charlie Hebdo ikad objavio a da u isto vrijeme budete solidarni sa žrtvama nedavnog pokolja u Parizu i da tu solidarnost, između ostalog, izrazite i objavom karikatura zbog kojih su ljudi izgubili živote. I to je cijela poanta slobode govora, koja se može izraziti i onom čuvenom izrekom koja se pripisuje Voltaireu: 'Ne slažem se s time što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to kažeš.'