Ophodnje dvojice-trojice pripadnika Ćudoredne policije putem sredstava veze zvale su pojačanja na mjesta gdje su zamijećeni opisani elementi i onda skupa energično intervenirale bez ustezanja. Ishod je: jedan teško ozlijeđeni Francuz, Brice Taton (upravo umire u Urgentnom centru od teških povreda mozga i srčane aorte; prognoza pesimistična), kriv zato što je Francuz, navijač Toulousea i – prema tome – vjerojatno pederčina.

U intervenciji na Obilićevom vencu (strogi centar, nešto poput Tkalče u Zagrebu) bilo je još desetak ozlijeđenih Francuza i nešto domaćih kolateralnih žrtava. Brice Taton bio je prvo temeljito prebijen i iscipelaren, a zatim bačen niz prilično strme stube. Onda se Australac Jim Browne učinio sumnjivim ophodnji u parku Kalemegdan (beogradska tvrđava), pa su intervenirali i izboli ga nožem, jer im je ličio na stranca i homoseksualca, mada je u Beograd došao na svadbu svog prijatelja. Jedan je Englez tih dana bio pogođen metkom iz vatrenog oružja blizu neke splavi na Adi Ciganliji, ali to se pokazalo kao slučajno: pucali dečki jedni na druge, a Englez se našao na krivom mjestu.

Razlog pojačanog nadzora Ćudoredne policije bila je opasnost od Povorke ponosa, gay pride parade, zakazane za 20. rujna, pa otkazane jer alternativna policija, ona MUP-a Srbije, nije mogla preuzeti odgovornost za sigurnost sudionika. Da bi Ćudoredna policija bila sigurna, nadzirani su svi rizični javni skupovi (o globalnom zagrijavanju, dječjim pravima, čak i jedna izložba slika sumnjivih na herezu), pa je sve te skupove policija MUP Srbije otkazala i rastjerala na fin način – da ne bi bili doživljeni kao provokacija Ćudorednoj policiji.

Policija MUP-a Srbije i državno odvjetništvo reagirali su sa stanovitim zakašnjenjem i još nije razvidno tko ovoga trenutka zapravo kontrolira beogradske ulice i javne površine i tko ima pravo na legitimnu primjenu nasilja u glavnom gradu susjedne, prijateljske i vama naklonjene Republike Srbije. Vlast se valja po ulici, rekao bi Karl Marx (sjećate se tog lika?), čeka se samo tko će se sagnuti po nju. Kako je to toga došlo?

KRIVA JE POLITIKA

Do toga je došlo zbog bijednog oportunizma srbijanske političke klase koja se nije usudila usprotiviti mrakobjesnim popovima, neonacistima, klerofašistima i navijačkim plemenima koja su njihovo ulično oružje i iza kojih stoje stanovite političke stranke desnice, kumulativno dovoljno jake da ugroze parlamentarnu većinu. Tako se i policija MUP-a Srbije našla na toj vrućoj sceni osamljena, bez neophodne političke podrške vlade i vladajuće koalicije.

Prije nego što će sugerirati organizatorima gay parade da je naprave na Novom Beogradu (praktički pred zgradom MUP-a, što su organizatori odbili), ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić uzalud je tražio politički stav vlade za odlučnu akciju zaštite 'gejova i gejki' (kako ih zove moja prijateljica Staša Zajović, Žena u Crnom). Nije ga dobio. Taktički gledano, izazov je bio ozbiljan, mada ne i nemoguć: mrakobjesnih klerofašista, neonacista i navijača – a te se grupacije u velikoj mjeri personalno preklapaju – ima ograničen broj, do 300-400 zaista žestokih. Policija je mogla s njima izaći na kraj i u centru grada – pod uvjetom da dobije jednoglasnu podršku vladajuće koalicije, pa da vidimo tko je jači. Taj trenutak, sada nesretno propušten, dočekat će ih prije ili kasnije: jednoga dana morat će se znati tko je gospodar ulica u Beogradu – policija ili desničarsko-navijački ološ. Taj isti ološ, podsjećamo, dobio je svoje vruće lekcije u Pragu i Bratislavi, kako i treba, na licemjerno zgražanje srpskih i hrvatskih nogometnih i inih politikanata da su to bila 'zvjerstva' prema 'našoj djeci'.

Ta potreba za ulizivanjem navijačkoj bagri, novoj vojsci građanskih ratova, plaćenim nasilnicima stanovitih političkih grupacija, očaravajuća je. Tu se vidi zadnja namjera: valja ih imati uz sebe u nekoj budućoj političkoj krizi, kad vrag odnese šalu i ulica počne odlučivati. Dečki su se već pokazali veoma stručnima i veoma spremnima. Policija od njih zazire jer nema političku podršku da se s njima obračuna jednom za svagda – što bi i mogla i htjela, s obzirom na to da ih ta ista banda mlati jednom tjedno na nogometnim i drugim tekmama. Tako smo došli dotle da i srbijanska i hrvatska policija misle isto: a što bismo mi pili batine i isticali se u službi, dok se naši političari, crkve i tajkuni njuškaju s tom bandom, potiču je i ohrabruju, čuvaju je za neku zgodnu priliku kada će im valjati?

A sve se to događa pod kišobranom nogometa kao vrhunaravne vrijednosti naših nacionalnih panteona. Naravno: nogomet je postao mafijaška industrija za pranje novca i ništa drugo, djelatnost koja bi trebala biti utuživa sama po sebi. Ljudi: mi od nogometa imamo samo još navijače i kladionice!

Dobro: sada je beogradska policija – ona prava – pohvatala par desetaka najistaknutijih hahara i poslala ih sucu za prekršaje po javnom redu i miru, a protiv nekih (njih 11) traje kaznena istraga zbog teškoga umorstva u pokušaju (slučaj Taton). Državni odvjetnik se napokon odlučio zatražiti od Ustavnoga suda zabranu dvije ekstremno desne organizacije (ostale nisu registrirane, pak se ne mogu službeno ni zabraniti): Obraza (klerofašisti sa podrškom Crkve i nekih političkih stranaka desnice) i Srpskog narodnog pokreta 1389. (ekstremni šovinisti koji za svoj opstanak politički eksploatiraju Kosovo). Znajući Ustavni sud Srbije, koji već godinu dana sjedi na zahtjevu za zabranu Nacionalnog stroja (čisti neonacisti, ali sa sličnom političkom podrškom kao i drugi) – to će potrajati.

Za to se vrijeme Brice Taton bori sa smrću, a izgledi su mu sve tanji, vele doktori. Ako umre, bit će to teško umorstvo (kažnjivo sa 30 do 40 godina zatvora).