Jezoviti prizori ubijanja, mučenja i patnje

Zumra Šehomerović u ratu je ostala bez supruga i još muških članova obitelji. Ističe da joj je teško opisati emotivno i mentalno stanje u kojem se nalazila dok je svjedočila četničkim zločinima prema nesretnim ljudima u Potočarima. Svoje svjedočanstvo iznijela je u BBC-ovu dokumentarnom filmu o Srebrenici 'Krik iz groba' koji je korišten je u procesima protiv optuženih za ratne zločine u Haagu.
'Trinaestog lipnja 1995. zatekla sam se u koloni da bih negdje otišla, a nisam znala gdje. Moj muž je bio sa mnom. Stajali smo u koloni i bili smo nijemi. S vremena na vrijeme bi me primio za rame, da ne padnem, a kroz njegova tešku drhtavu ruku osjećao se strah. Njegov pogled je bio uplašen. Na liniji razgraničenja čekalo nas je mnogo pijanih četnika. Nadomak mene jedna se žena borila za svog osmogodišnjeg sina. Oteo ga četnik. Drži ga u naručju, a žena ga preklinje da ga pusti, nudi mu novosagrađenu kuću u blizini. Kaže: 'Evo ti kuća, tvoja je, samo mi vrati sina.' Nije pomoglo. Žena se lavovski bacila na njega tražeći sina, a pijani četnik ju je uhvatio i bacio na zemlju. Ona se onesvijestila. U tom trenu sam došla na red i ja. Tada su odvojili mog muža od mene. Rekli su da mora poći u stranu, a da ja produžim put do kamiona. Posljednje riječi mog muža bile su da mu pozdravim sina kada dođem u Tuzlu i da mu poljubim kćer koju je mnogo volio. Rekao mi je da joj kažem da bude dobra i sluša, kao što je i dosad. Ostala sam nijema. Nisam mogla ni ciknuti ni vrisnuti ni reći nemojte ga. Ali ne znam zašto. Možda bih danas lakše živjela da sam se potrudila da ga zaštitim', sjećanje je koje muči Šehomerović. Poslije je saznala da joj je muž ubijen u Kozluku. Pronađen je u masovnoj grobnici u Kamenici, nedaleko od Zvornika, a pokopan u Potočarima 2009. godine.

Ni nakon dvadeset godina istina o Srebrenici nije potpuna jer još uvijek nije utvrđen ukupan broj žrtava niti su počinitelji odgovarali za svoja nedjela. Upravo je vaša udruga najzaslužnija što žrtve nisu zaboravljene, a civilizirani svijet više nije ravnodušan prema Srebrenici. Međutim, političko okruženje u kojem se nalazite i dalje osporava razmjere zločina te otežava vaše napore da se istina do kraja raščisti.

Udruženje majki enklava Srebrenice i Žepe nevladina je organizacija koja se bavi traženjem nestalih, problemima preživjelih i povratkom te svim ekonomskim i socijalnim problemima koje prate ovu našu populaciju. Udruženje je osnovano iz potrebe 1996. kad nismo znali što je s našim najmilijima. Kako od Međunarodnog crvenog križa u Tuzli, kojem smo se obratili jer smo smatrali da ta humanitarna organizacija može doći u neka mjesta gdje mi nismo mogli, nismo mogli dobiti odgovore na naša pitanja, shvatili smo da se moramo organizirati i uzeti stvar u svoje ruke misleći kako ćemo kao žene lakše doći do informacija. U početku, međutim, nismo mislili da su naši bližnji poubijani već odvedeni u radne ili neke druge logore. No šok je ubrzo uslijedio 1996. kada je Haški sud krenuo ekshumirati masovnu grobnicu u Pilici, gdje su ekshumirani prvi Srebrenčani. S obzirom na to da je Haški sud ekshumirane smjestio u tunelu u komemorativnom centru u Tuzli, tijela su bila u strašno lošem stanju, raspadnuta, a kosti razasute… Odlučili smo pokopati ostatke i tražili smo mjesto gdje ćemo ih pokopati… Naša nam je vlada ponudila Ravne stanove kod Kladnja, a pošto smo tražili prostoriju gdje ćemo ih smjestiti, ponudili su nam jednu tvornicu koja nije radila i u koju je trebalo staviti rashladne uređaje. Nismo pristali na to jer smo mislili da se Srebrenčane treba pokopati ondje odakle su odvedeni. Osim toga zbog planova s tom tvornicom htjeli smo izbjeći buduće neugodnosti da poslije nemamo kamo s tijelima. Udruženje je stoga odlučilo pitati preživjele gdje bi ih pokopali, a kao odgovore ponudili smo tri lokacije: Ravni stanovi, Potočari ili Kanton Sarajevo. Anketu smo radili krajem 1998. i polovicom 1999. imali smo rezultate. U anketi nam je pomogla međunarodna organizacija za traganje za nestalima, jer bez njihove financijske podrške to ne bismo mogli napraviti. Anketirali smo 12,5 tisuća ljudi i doznali da se 83 posto preživjelih odlučilo za Potočare. Krajem 1999. sazvali smo konferenciju za novinare i pokazali rezultate. Visoki predstavnik Wolfgang Petrich donio je odluku da se Srebreničani mogu pokopati u Potočarima.

Kako su na tu odluku reagirale vlasti Republike Srpske budući da su Srebrenica i Potočari pod njihovom upravom?

Počeli su nam raditi ozbiljne probleme budući da su to zemljište bili dali 'srpskim herojima' - koji su tako dobro klali i ratovali - da naprave kuće. Mjesecima smo se sa srebreničkim vlastima borili da dobijemo prostor za žrtve. Nudili su nam da 15 kilometara od Srebrenice napravimo groblje, no bili smo uporni u nastojanju da naše žrtve pokopamo tamo odakle su odvedeni, blizu puta i blizu općine. U Potočarima smo 2001. postavili kamen temeljac za izgradnju Memorijalnog centra, 2002. postavili smo naša obilježja za mrtve, a 31.ožujka 2003. dogodio se najveći masovni povratak u Srebrenicu. Te godine su bile tri dženaze, a 20. rujna tadašnji je američki predsjednik Clinton otvorio mezarje u Potočarima. Sve ove godine svakog 11. srpnja u Potočarima se ukopavaju na stotine srebreničkih žrtava. I ove godine ukopavamo 136 tijela, među kojima ima i maloljetnika. Izuzetno sam ponosna na srebreničke žene, među kojima sam i ja, jer smo pored tuge i bola smogle hrabrosti tražiti istinu i pravdu, pamtiti i pričati o svemu da se Srebrenica nikome više nikad ne dogodi. Prošlo je 20 godina i teško je podnositi činjenicu da se zločin i dalje negira zločin, da se minimiziraju žrtve. Pored presuda na dva Haška suda i sudu BiH, gdje je potvrđen genocid, još uvijek nitko ne dira zločince koji svojim negiranjem pospješuju mržnju, i otežavaju suživot i sve druge oblike normalnog života.

Kako izgleda svakodnevni život u Potočarima nakon užasa koji se dogodio na tom području?

Nisu problem obični ljudi već političari sa svojim nepriznavanjem zločina i veličanjem 'srpskih heroja' koji su u njemu sudjelovali. Suživotu itekako štete komentari koje o britanskoj rezoluciji dolaze od Srba iz RS-a i Srbije, koja je u toku rata sijala smrt u Bosni i Hercegovini, bombardirala, granatirala, ubijala i raseljavala bošnjačko stanovništvo. Još uvijek tvrde i ponašaju se kao da ni u čemu sudjelovali iako, tvrdim, da su nas samo 36 puta bombardirali avioni koji su doletjeli iz Srbije. Autobusi i kamioni koji su bili spremni za deportaciju također su dolazili iz Srbije. Vidjeli smo šabačke, užičke, valjevačke i beogradske registracije. Sve to jasno dokazuje da je Srbija bila suučesnik ratnih događaja od 1991. do 1995. diljem BiH. Sadašnji srpski predsjednik Tomislav Nikolić negira valjda i ono što je vidio svojim očima, kada su zajedno on i srpski premijer Aleksandar Vučić hodali po BiH s četničkim kokardama na čelu. Žalosno je da su takvi ljudi danas na vlasti pa dogovaraju i pregovaraju te donose odluke o miru i životu i svemu onome što se događalo tokom rata. Svjedočili smo da se zločinačku politiku podržavali i akademici iz SANU-a i svećenici Pravoslavne crkve koji su svećenici blagoslivljali srpske vojnike prije polaska u krvave pohode. Razmjere svog nedjela zločinci su pokušali na monstruozan način prikriti: pokopane žrtve opet su iskopavali i ostatke ima raznosili po brojnim grobnicama koje su kilometrima bile udaljene jedna od druge. Zbog toga su danas majke 'zadovoljne' i kad dobiju tek par koščica svog djeteta da ih mogu u grob staviti, jer im je lakše kad imaju mjesto gdje će mu doći. Teško je s lažima izaći na kraj, ali majke iz Udruženja su dostojanstvene i ponosne žene koje žele da svi zločinci odgovaraju pred licem pravde, a ako su nevini neka ih sudovi oslobode. Spremne smo svjedočiti, jer smo i same preživjele genocid u Srebrenici. Žene okupljene u našem udruženju žele da istina i pravda budu zadovoljene, ne radi nas nego radi budućnosti, da bi naša djeca i unučad uživala u miru i rahatluku.

Vas je prije dvije godine sud u Srebrenici kaznio s 200 KM kada ste s još stotinjak Bošnjaka – uglavnom žena – došli obilježiti godišnjicu stradanja više od tisuću ubijenih nakon pada Srebrenice 1995. godine!

Pokušavaju nas na sve moguće načine isprovocirati da napravimo neki incident pa nas je tako 2013. u Kravici dočekao kordon policije. Nisu nam dali da položimo cvijeće i odamo počast žrtvama iako je u Kravici ubijeno 1.300 ljudi, jer zločinci žele da se ta mjesta ne posjećuju, da se o tome ne priča kako bi došlo do zaborava. Ja sam jedna od tih koja je bila u Kravici kad sam gurajući se uspjela se probiti kroz policiju na mjesto zločina. Dobila sam zbog toga prekršajnu prijavu jer sam, kako su naveli, narušila javni red i mir RS-a. Međutim, to me nije spriječilo da pođem i 2014., a i ove se godine spremam. Nakon što sam preživjela Potočare više nemam straha. Sram me je što nas policija sprječava da dođemo do mjesta pogibije i to baš ona policija koja je sudjelovala u masovnom ubijanju srebreničkih žrtava. Pitam se kakva je to pravda na ovom svijetu, ali ne gubim nadu. Vjerujem da iako je spora da dostižna je.

Da se zločin ne zaboravi agencija SENSE (koja je prikupila obimnu dokumentaciju o užasu u Srebrenici), Centar za tranzicijsku pravdu Pula i Documenta organizirali su u Zagrebu izložbu posvećenu sjećanju na Srebrenicu.

Svi oni ljudi koji se na bilo koji način bave sjećanjem na žrtve Srebrenice podržavam jer na taj način pridonose našoj borbi za istinu i pravdu te želji da se takav užas nigdje ne ponovi. Zahvalni smo organizatorima izložbe i Zagrebu jer suosjeća s nama, naročito u ovim danima kad su nam sjećanja zaokupljena tugom i jadom. Težak je život na ovim prostorima, no bez istine o Srebrenici nema budućnosti u Bosni i Hercegovini ni šire. Ovih dana nam je jako teško, breme rata još je na plećima. Smatram da sam pošteđena smrti da bih svjedočila o onome što se dogodilo i zato taj teret podnosim barem malo lakše.

Prema svježe objavljenim dokumentima, koje je sakupila Florence Hartmann, znamo i da su se SAD, Velika Britanija i Francuska konzultirali o tome kako bi Srebrenicu najbolje bilo predati bh. Srbima. Držite li da ova informacija zapravo daje odgovor na pitanje koje je nakon prizora iz Srebrenice mučilo svakog normalnog čovjeka – kako je međunarodna zajednica mogla dopustiti da se pokolj uopće dogodi?

Osobno, gospođi Florance Hartmann zamjeram što nam neke stvari nije sugerirala dok je radila na Haškom sudu, kada se na neke stvari moglo utjecati… Nažalost, Florence je progovorila tek kad je ostala bez posla. A možda se i kaje. Nebitan je razlog i motiv, nama bi bilo bolje da smo te stvari doznali ranije.

U povodu obilježavanja 20. godišnjice genocida u Srebrenici Al Jazeera Balkans predstavila je projekt Srebrenica: WEB muzej genocida. Riječ je o interaktivnoj web-platformi koja posjetiteljima donosi birane dokumentarne filmove, fotogalerije, interaktivne prikaze, mape, videomaterijale, nagrađene priče i ključne informacije o slijedu događaja, lokacijama masovnih grobnica koje su do sada pronađene, te spisak sa imenima žrtava i umjetničke osvrte na događanja u Srebrenici.