Iako prije samo pola godine nitko nije vjerovao da bi Donald Trump doista mogao postati predsjednički kandidat koji će se u studenom natjecati za Bijelu kuću, njujorški tajkun dokazao je suprotno. Iako bi njegova pobjeda na američkim predsjedničkim izborima mogla predstavljati globalnu noćnu moru, naš se komentator pozabavio dobrim nuspojavama Trumpova političkog uspona, koji će nesumnjivo imati trajne posljedice na američku politiku
Ovih dana su u SAD-u izašle prve ankete u kojima se pokazuje da bi na predsjedničkim izborima krajem godine Donald Trump, u međuvremenu neupitni kandidat Republikanske stranke, doista mogao pobijediti najvjerojatniju kandidatkinju demokrata Hillary Clinton. Naravno, američke ankete šest mjeseci prije predsjedničkih izbora su relevantne kao i hrvatske ankete skoro uvijek, no ne smije se zanemariti činjenicu da se od početka Trumpove kandidature masovno tvrdilo da taj odiozni milijarder nema nikakve realne šanse postati republikanski kandidat, a on je to bogme postao.
Bilo bi, nema sumnje, prilično zabrinjavajuće da se sljedeće godine Donald Trump doista useli u Bijelu kuću u Washingtonu i postane commander-in-chief najveće vojne sile svijeta, s prstom na dugmetu nuklearnog arsenala. Jer, opet nema sumnje, Trump je u mnogočemu posve iracionalan i narcisoidan tip, bez osnovne građanske pristojnosti i sposobnosti koherentnog političkog razmišljanja, a povrh toga i serijski lažljivac i manipulator, ženomrzac, beskrupulozni oportunist koji vjerojatno osobno nije zadrigli rasist, ali je bez ikakve grižnje savjesti koristio rasističku i islamofobnu retoriku jer mu je bila od političke koristi. Trump je koliko groteskna, toliko i opasna politička pojava, izvrstan primjer stare marketinške krilatice da ne postoji loš publicitet te bi njegovo uzdizanje, uz popularnu podršku, na mjesto predsjednika SAD-a, mandat nesposobnog i ne baš inteligentnog Georgea W. Busha, konsenzualno proglašenog jednim od najgorih američkih predsjednika u povijesti po svakom mogućem parametru, učinilo epohom političke racionalnosti. Trump je opasan baš zato što nije glup te zato što ima odličan politički instinkt, koji nije vođen nekom definiranom ideologijom, nego svojim bacanjem blata naokolo zna savršeno prepoznati što se primilo, a što ne.
Zapravo je sve što je zabrinjavajuće i doista vrlo opasno u vezi Trumpove predsjedničke kandidature i pripadajuće kampanje očito i jasno, no vrijedi obratiti i pozornost na dobre nuspojave političkog uspona The Donalda, jer razotkrivaju razne patologije američkog društva, ekonomije i politike, koje su sada postale očite, eksplodirajući na javnu scenu kao nabubrio gnojni čir.
Prva je ovisnost američke političke klase o jedan posto najbogatijih, utjelovljenih u bankarima s Wall Streeta, sumnjivim industrijalcima kao što su braća Koch i lasvegaškim magnatima poput Sheldona Adelsona, koji je čak predsjedničkim kandidatima organizirao audiciju za njegovih 100 milijuna dolara. Naime, u činjenici da Trump baš i nema filter dok javno govori, pa će reći apsolutno sve što mu padne na pamet, što ujedno znači i da će izreći neke istine koje drugi političari sustavno preskaču jer bi sami sebe kompromitirali ako bi ih izrekli. Trump je u republikanskim predizborima posve ispravno prozivao većinu svojih stranačkih protukandidata kao lutke na koncu krupnog kapitala, hvastajući se kako njemu njegovo bogatstvo omogućava neovisnost. I dok su republikanski glasači većinom na to padali, razotkrivajuće je mnogo više bilo ono prvo, do krajnjih granica demokracije raspojasano u američkoj politici otkako je republikanska većina na Vrhovnom sudu 2010. presudila slučaj ‘Citizens United v. FEC’. Najkraće rečeno, u toj je presudi odlučeno da je novac = sloboda govora, što je otvorilo vrata širom američkim superbogatašima da ogromnim donacijama direktno pokušaju kupiti predsjedničke, ali i sve druge izbore. Republikanci su tvrdili da je to zlonamjerno tumačenje i paranoja, Trump je sam višekratno kroz svoje izjave potvrdio da nije.
Druga dobra stvar koju je već prouzrokovala Trumpova kandidatura je raskol Republikanske stranke, čija je labava koalicija sastavljena od kršćanskih fundamentalista, krupnih kapitalista, južnjačkih rasista, šačice libertarijanaca i konzervativne intelektualne elite s Istočne obale već bila načeta, ali sada je vidljivo napukla. Trump je kao vrhunski polarizator natjerao sve njih da se prema njemu odrede, a kada se to dogodilo, pokazalo se da među onima koji su činili republikansku društvenu koaliciju ima veliki broj onih koji nikako ne mogu prihvatiti narančastog građevinskog tajkuna i zvijezdu reality showa kao svojeg kandidata. Ako Trumpova kandidatura do kraja pocijepa aktualno izdanje Republikanske stranke, nekoć stranke Abrahama Lincolna, to može biti samo ljekovito za američku politiku, jer to je postala stranka isključive i kontinuirane opstrukcije i destrukcije.
Ako Trump nehotice uspije uništiti republikance, treba mu dignuti spomenik! Jer, ne treba zaboraviti da je taj Njujorčanin u predizborima pobijedio 15 drugih republikanaca, od kojih se ne može izdvojiti ni jednog kao bitno boljeg predsjedničkog materijala od Trumpa. Da, neki su pristojniji i promućurniji, ali bila je to parada političkih liliputanaca te je kao posljednji protivnik ostao senator Ted Cruz, uvjerljivo gori od Trumpa. Teksaški senator je politički i vjerski fundamentalist koji sanja o SAD-u kao kršćanskoj džamahiriji i uništenju centralne vlasti, a povrh toga i toliko neugodna osoba da su za njega republikanske kolege iz oba doma Kongresa govorili da je ‘Sotona’ i da bi na suđenju u senatu za njegovo fiktivno ubojstvo očite krivce - oslobodili. Suočeni s hladnom, neljudskom zloćom kakvu utjelovljava Cruz, republikanski su glasači, nimalo pogrešno, zaključili da je flambojantni i u mnogočemu neuračunljivi Trump ipak bolja opcija.
Treća dobra stvar koja je izašla iz Trumpove kandidature je kontinuirana blamaža velikog dijela američkih mainstream medija, u međuvremenu toliko uvezanih s političkim i ekonomskim elitama svakog predznaka da su se od ‘čuvara demokracije’ pretvorili u čuvare statusa quo. Plejada je pundita (američki ekvivalent u Hrvatskoj sveprisutnih analitičara) mjesecima prvo odbijala da se uopće bavi Trumpom, otpisujući ga kao nevažnog klauna, da bi onda - nakon njegovih prvih pobjeda - objavili tisuće tekstova o tome zašto on nikad ne može postati republikanski predsjednički kandidat. Još otkad su slijepo podržali Bushevu invaziju na Irak utemeljenu na nizu laži i manipulacija, američki se mediji nisu toliko svojevoljno izblamirali te razotkrili da pojma nemaju što se događa u SAD-u i kakvo je raspoloženje naroda. Jednako kao što su Hillary Clinton okrunili i prije njene službene kandidature kao predsjedničku kandidatkinju demokrata, pa onda bili šokirani uspjesima Bernieja Sandersa, tako su ‘promašili ceo fudbal’ i oko Trumpa. Dobitnik Pulitzera Glenn Greenwald je to detaljno dokumentirao i objasnio u svojem članku na The Interceptu
Četvrta dobra stvar u vezi Trumpa su dijelovi njegovih vanjskopolitičkih stavova. Iz intervjua s ozbiljnim novinarima jasno je da Trump u velikoj mjeri pojma nema o vanjskoj politici, ali je isto tako višekratno izrazio uvjerenje da nije raspoložen za nastavljanje i proširenje brojnih američkih imperijalističkih ratova diljem svijeta. U odnosu na Hillary Clinton se Trump oko vanjske politike čini kao ‘dove’, tj. golubica, što je kolokvijalni izraz za američke političare koji nisu laki na okidaču kad je riječ o vojnim intervencijama te preferiraju pregovore. Već je najavio da je za iste s Vladimirom Putinom spreman, što bi na globalnu sigurnost moglo imati blagorodnije učinke nego aktualna politika Baracka Obame, koji ruskom predsjedniku poriče zonu interesa pred samim granicama Rusije. Jednostavnije rečeno, Krim = Kosovo.
Peta i najbolja stvar u vezi Trumpove kandidature je jasno artikuliranje kako je višedesetljetna politika neograničenog free tradea američke industrijske poslove sustavno poslala drugdje, što je - između ostalog - rezultiralo uništavanjem velike američke srednje klase, stvorene zahvaljujući New DealuFranklina Delana Roosevelta. Ono što je započeo Ronald Reagan još fanatičnije je nastavio Bill Clinton, a elite obaju stranaka nisu se uopće zanimale za američke gubitnike globalizacije koju su slijepo zagovarali. Ne samo da ih nije bilo briga, nego su prezirali sve te američke građane kao defektne za vrli novi svijet beskrajne neoliberalne fleksibilizacije i financijskog kapitalizma. Sada su se ti poniženi i potlačeni pojavili na političkoj sceni te se u velikoj većini raspodijelili između Trumpa i Sandersa. Trumpove su ekonomske ideje većinom promašene, pa i monstruozne, ali je mnogo važnije što je javno ustanovio uzroke osiromašenja američke srednje klase, s kojima se slažu svi od nobelovca Josepha Stiglitza do izrazito ljevičarskih ekonomista.
U skladu s konstatacijom Waltera Benjamina da je svaki nacifašizam posljedica neuspjele revolucije, Trumpov je uspon - u kojemu ima i više od natruhe totalitarnog, s time da su kod njega muslimani postali novi Židovi - dobar utoliko što razotkriva neuspjehe neoliberalne revolucije, religije apsolutne slobode tržišta i refleksnog američkog vojnog intervencionizma. Trump kao američki predsjednik bio bi vjerojatno globalna noćna mora, no kao predsjednički kandidat pokazao se kao dobro sredstvo ukazivanja na noćne more nekontrolirane globalizacije.