Za njega vrlo vjerojatno nikada niste čuli, ali ako ste u Zari kupovali majice ili suknjice pomogli ste mu da poslije Billa Gatesa postane najbogatiji čovjek na svijetu. Tajanstveni 80-godišnji Španjolac Amancio Ortega težak je blizu 80 milijardi dolara, a prošle je godine bogatstvom premašio legendarnog milijardera i filantropa Warrena Buffetta.

Osnivač je najveće multinacionalne modne tvrtke na svijetu Inditex SA, u kojoj je među osam lanaca (Massimo Dutti, Berishka, Pull and Bear...) Zara najpoznatiji i najveći sa više od 2.000 trgovina u 88 zemalja diljem svijeta.

Trend brzopotrošne odjeće

Za razliku od Gatesa čije se bogatstvo 2015. smanjilo za 1.1 milijardu, Ortegino je naraslo za nevjerojatnih 10.4 milijarde dolara, dvostruko više od ukupnog bogatstva razmetljivog Donalda Trumpa. Dokaz je to više da se u tzv. fast fashion ili brzoj modi i IT branši danas vrti najveći novac. U kulturi pizze i hamburgera s nogu, bilo je pitanje dana kada će neki Ortega ili vlasnik švedskog lanca H&M shvatiti da je i odjeća brzopotrošna roba koja se konzumira u hodu, a modni imperij gradi prodajom jeftinih modnih krpica od jeftinih materijala s bagatelnom radnom snagom u nekoj od dalekih siromašnih zemalja poput Bangladeša.

U zadnjih pet godina vodeći lanci brze mode rastu godišnje za nevjerojatnih 10 posto i ne vidi im se kraja. Još nedavno modne su kuće izbacivale dvije kolekcije godišnje, proljeće-ljeto i jesen-zimu, a Zara ih štanca dva puta tjedno i šalje na sve kontinente, prilagođujući ih ukusu pojedinih tržišta. Njezina je moda u stalnom nastajanju. Kupljena krpica ne dočeka ni prvo pranje, a više nije in, jer se sa vješalica smiješi neki noviji model. Nastojeći preživjeti trend turbo brzih kolekcija, i ekskluzivne modne perjanice poput Prade ili Louisa Vuittona sada umjesto dvije, izlaze na tržište sa šest novih kolekcija godišnje.

Nekada ste od odjeće očekivali kvalitetu i dugovječnost, a 'demokratizirana' brza moda danas nudi jeftinu kvalitetu u golemim količinama po niskim cijenama, stvorivši kulturu bacanja i prekrcanih ormara. U knjizi 'Obilje: Nova ekonomija istinskog bogatstva', američka autorica Juliet B. Schor kaže kako njezini sunarodnjaci na odjeću izdaju tri puta manje novca nego prije pedesetak godina, kupuju pet puta više nego 1980., a 2009. su bacali 40 posto više odjeće nego desetljeće ranije. Godine 1991. prosječni je Amerikanac kupovao 34 komada godišnje, a 2007. čak 67, svakih četiri-pet dana jedan novi.

Milijuni tona odbačene odjeće - 'prljav posao'

Prema nekim procjenama u svijetu se godišnje proizvede 400 milijardi četvornih metara tekstila, od čega se skroji 80 milijardi komada odjeće ili 11 po stanovniku planete, a tri četvrtine toga završi na otpadu ili u recikliranju. Britanci 30 posto novokupljene odjeće ne nose više od godinu dana, a stanovnici Hong Konga svake minute bacaju odjeće koja odgovara količini od 1.400 majica! Kina godišnje proizvede 26 milijuna tona tekstilnog otpada, Njemačka godišnje sakupi i reciklira 800.000 tona nošene odjeće, Japanci odbace milijun, a Amerikanci 1.2 milijuna tona odjevnih predmeta.

Što činimo sa svim tim silnom jeftinim nošenim i odbačenim krpicama? Ili što one čine nama, našem okolišu i ekonomiji?

Zahvaljujući eksploziji brze mode, 'odjevna industrija je nakon nafte postala drugi najveći zagađivač svijeta', tvrdi samokritična američka dizajnerica Eileen Fisher, i sama vlasnica modnog branda nazvanog po njezinu imenu. 'To je doista postao prljav posao... čisti kaos' – kaže Fisherova.

Prljav i složen posao proizvodi planine odjeće i masu ekoloških problema. Za proizvodnju planina (bes)potrebnih krpica potrebne su planine tkanine, za planine tkanine treba uzgojiti planine pamuka, a za uzgoj planina pamuka potrebni su oceani vode, jer se za proizvodnju samo jedne pamučne majice i para jeansa potroši blizu 20.000 litara. Zbog uzgoja pamuka u Uzbekistanu je žrtvovano jezero Aral čija je razina spala na manje od deset posto od onoga što je imalo prije pedesetak godina, a sličan se proces događa s rijekom Indus u Pakistanu, Murray-Darling bazenu u Australiji i s Rio Grande u SAD i Meksiku.
Budući da proizvođači pamuka ne mogu udovoljiti rastućim potrebama teksilne industrije, tekstilci sve više koriste poliester i najlon koji nisu biorazgradivi. Štoviše, najviše se koriste mješavine tkanina od poliestera i prirodnih vlakana, koje se ne mogu reciklirati, a korištenje poliestera je sa 5.8 milijuna tona 1980. naraslo na 100 milijuna 2015.

Nepodnošljiva lakoća zagađivanja

Zbog kemijske obrade i bojanja tkanina, kemikalijama se zagađuje tlo i voda. Samo Amerikanci godišnje kupe 22 milijarde komada nove odjeće, od koje su tek dva posto proizveli domaći tekstilci, sve ostalo se dovozi s raznih strana svijeta. Globalizacija tržišta znači da će obična majica obići u kontejnerima pola zemaljske kugle dok iz neke zemlje s jeftinom radnom snagom poput Filipina ili Vijetnama ne dođe u vaše ruke. Kontejnere pak prevozi 9.000 teretnih brodova od kojih svaki godišnje troši tankere i tankere goriva.

Što pak činiti s planinama brzo odbačene odjeće loše kakvoće, kada je samo Amerikanci godišnje bace u smeće 10.5 milijuna tona? Njihova Agencija za zaštitu okoliša (EPA) procjenjuje da bi potpuno recikliranje često toksičnog tekstilnog otpada imalo jednak učinak kao da se sa cesta ukloni 7.3 milijuna automobila koji ugljičnim dioksidom zagađuju atmosferu.

H&M je proljetos ponosno promovirao Svjetski tjedan recikliranja sa ciljem da prikupi i preradi 1.000 tona rabljene odjeće u jedno novo vlakno, ali kritičari su to proglasili 'iluzijom', 'smokvinim listom' kojim odgovorni za nastalo stanje nastoje pokriti štetu, jer se na predloženi način može ponovno iskoristiti samo jedan posto sakupljene odjeće.

'Odjeća mrtvih bijelaca'

Najjednostavniji način čišćenja ormara ostaje doniranje dobrotvornim organizacijama, ali zbog nagomilanih količina jeftine robe, one se pretvaraju u prekrcana odlagališta polu-smeća. U domaćim second hand trgovinama to ne mogu prodati, nego lifraju u siromašne zemlje širom svijeta, te ono što počne kao donacija, završava kao trgovačka roba.

U SAD se u domaćim second hand trgovinama proda samo 20 posto rabljene odjeće, dok najveći dio odlazi u područja subsaharske Afrike, Južne Amerike i Kine - više od 500.000 tona godišnje, zbog čega su rabljene krpice osmi najveći američki izvozni artikl. Zapakirana u bale teške 500 kilograma, iznošena roba završava u lokalnim trgovinama, konkurirajući domaćoj tekstilnoj industriji. U Malavi se uvozi rabljene odjeće u vrijednosti milijardu dolara godišnje, deset puta više nego 1990., što je potpuno uništilo domaću proizvodnju.

A sirotinji se šalje i podvaljuje svašta. Izvješće međunarodne federacije dobrotvornih organizacija Oxfam iz 2005. je pokazalo da je četvrtina američkog uvoza rabljene odjeće u Keniju neuporabljivo zbog očajne kvalitete, pa se i Kenijci umjesto premetanja po starim zapadnjačkim krpama radije odlučuju na kupnju nove 'brze odjeće', bez obzira što je bije glas da se raspada nakon dva nošenja.

Zbog toga što se 'raspada nakon dva nošenja' i neke dobrotvorne organizacije odbijaju primati doniranu odjeću s markama nekih fast fashion lanaca, a zbog zaštite svoje tekstilne industrije tridesetak afričkih zemalja je uvelo embargo na uvoz rabljenih odjevnih predmeta. U zemljama koje to dopuštaju, kupci među uvezenom robom sve češće raspoznaju jeftine krpe iz Azije kojima je samo nalijepljeno podrijetlo iz UK ili SAD. Unatoč očajnoj kvaliteti, u Keniji se ipak 81 posto prodane odjeće odnosi na rabljenu sa Zapada. A kako uvezenu second hand odjeću doživljavaju afrički kupci, najbolje govore lokalni nazivi: u Zambiji je zovu 'salaula' (kopanje po starim balama), dok je u Gani nazivaju 'obroni wawu', u Keniji 'mitumba', a u Tanzaniji 'kafa ulaya'. Sva tri posljednja izraza znače – 'odjeća mrtvih bijelaca'.

Što na sve to kaže samozatajni Španjolac Amancio Ortega? Ništa. On ne daje intervjue, ruča u tvorničkoj kantini zajedno sa svojim zaposlenicima, usput kupi najvišu zgradu u Španjolskoj, Torre Picasso, broji milijardice i odijeva se skromno. Nikada u Zari.