'Tiranin je mrtav. Zora novog početka može svanuti nad posljednjim preostalim komunističkim bastionom u zapadnoj hemisferi', riječi su koje je nakon vijesti o smrti Fidela Castra, najdugovječnijeg svjetskog čelnika nakon britanske kraljice Elizabette II. i tajlandskog kralja, uputila američka kongresmenka kubanskog porijekla Ileana Ros-Lehtinen. Dok većina Kube tuguje ili se barem tako čini, ostatak svijeta nesklon tom tvrdom, beskompromisnom i nepopustljivom državniku i reliktu jednog prošlog, hladnoratovskog vremena, slavi. Upravo su riječi kongresmenke suština Kube nakon Castrova doba. Jedno je sigurno, Kuba nakon Castra neće biti ista
Kubanski revolucionar, generalni tajnik Komunističke partije Kube i dugogodišnji predsjednik Kube, rođen je 13. kolovoza 1926. u mjestu Mayarí na obiteljskoj plantaži šećerne trske u blizini mjesta Biran u provinciji Oriente. Castrov otac bio je vlasnik ogromne plantaže na kojoj je Castro radio u pauzama između nastave u jezuitskoj školi u Havani, koju uspješno završava 1945. godine.
Nakon obrazovanja koje je stekao kod isusovaca, Castro i prije roka doktorira pravo na havanskom sveučilištu te sanja o političkoj karijeri zastupnika u kubanskom parlamentu. No njegove snove 1952. godine nakratko prekida general Fulgencio Batista koji državnim udarom zbacuje vladu i predsjednika Carlosa Prija Socarrasa te otkazuje izbore. Kao mladi pravnik, Castro protiv Batiste ulaže tužbu sudu zbog kršenja ustava, ali očekivano, pristrani sud tu tužbu odbacuje.
Nesuđeni parlamentarac ne odustaje te sa skupinom istomišljenika, njih desetak, 26. srpnja 1953. godine napada vojarnu u mjestu Monacada. Napad doživljava fijasko, a Castro završava dvije godine u zatvoru u kojem promišlja ideje nacionalizma antiimperijalizma i političke reformacije, iako u to vrijeme još uvijek nije bio član komunističke stranke.
Odležavši dvije godine u Batistinim tamnicama, Castro odlazi u susjedne Sjedinjene Države, a vrlo brzo potom u revolucijama skloniji Meksiko, gdje organizira revolucionarni pokret nazvan 26. srpnja, po datumu neuspješnog napada na vojarnu. S bratom Raulom, koji će ga i naslijediti nakon umirovljenja 2008, kuje planove za oružani ustanak na rodnom otoku, pa se tako 2. prosinca 1956. godine s bratom i još devetero istomišljenika iskrcava na sjevernu obalu Kube, gdje započinje agitaciju za sveopći ustanak protiv Batiste.
Koristeći se prokušanim gerilskim metodama, Castro odlazi u slabo naseljeno planinsko područje Sierra Maestre, gdje tri godine prikuplja podršku sunarodnjaka: Kada je, pak, 1. siječnja 1959. godine Batista pobjegao s Kube, Fidel Castro preuzima vlast, a mjesec i pol kasnije postaje premijer.
Smaknuća neistomišljenika
U početku se činilo DA je Castro moderni ljevičar, ali dolaskom na vlast počeo je zastupati poprilično radikalne metode. Istovremeno naređuje smaknuća i pritvaranje tisuća potencijalnih protivnika te počinje sa sveobuhvatnom nacionalizacijom industrije i kolektivizacijom poljoprivrede te u konačnici Kubu proglašava jednostranačkom socijalističkom državom čije političko uređenje tjera desetke tisuća pripadnika srednje i više klase na bijeg u susjednu Floridu.
Dolaskom na vlast, Castro postaje izraziti neprijatelj Sjedinjenih Država koje su bile politički pokrovitelj Batiste. Castro svoj prijezir prema Washingtonu ne krije u svakodnevno kritikama, ali i konkretnom potezu kojim kubanski čelnik nacionalizira rafinerije nafte, šećerane i pogone za proizvodnju električne energije, što dovodi do američkog embarga Kubi. Nezadovoljstvo Sjedinjenih Država Castrovom vlašću kulminiralo je neuspješnim pokušajem u kojem su pomoću kubanskih izbjeglica pokušale 1961. godine zbaciti Castra s vlasti u tzv. invaziji na Zaljev svinja.
Uvidjevši da će teško odolijevati svakodnevnim američkim pritiscima, sada već otvoreni marksist i lenjinist Castro ma vrhuncu hladnoratovske podjele traži pomoć Sovjetskog Saveza. Otvoreno prigrlivši komunizam, uspostavlja bliske veze s Moskvom, dobavljajući istovremeno ekonomsku i vojnu pomoć.
Zdravstvo kao trn u američkom oku
Dobivši sovjetski vjetar u leđa, Castro započinje dodatne opsežne reforme poboljšanja obrazovnog sustava i organizacije besplatne i kvalitetne zdravstvene skrbi, kojoj i danas Kubi mnogi potajno zavide, osobito Amerikanci čije su zdravstvene usluge i sustav astronomski skupi, o čemu kritički govori i film 'Bolesno' američkog redatelja dokumentarnih filmova ovjenčanog Oscarom Michaela Moorea. Iz brojnih nesuglasica između Washingtona i Havane, rađaju se ozbiljne trzavice koje prijete početkom Trećeg svjetskog rata. Amerikanci, naime, 1962. godine otkrivaju da je Moskva na Kubi postavila svoje balističke projektile dalekog dometa, čime je praktički imala Sjedinjene Države 'na dlanu'.
Predsjednik John F. Kennedy tada uvodi pomorsku blokadu Kube kako bi prisilio sovjetskog lidera Nikitu Hruščova na povlačenje sovjetskih projektila s Kube. Iste godine uslijedila je i crkvena ekskomunikacija Castra koju potpisuje papa Ivan XXIII. na temelju odluke svojeg prethodnika pape Pija XII. koja brani katolicima podržavanje komunističkih vlada.
Castro tom odlukom nije pokoleban, već štoviše, aktivno pomaže revolucionarne pokrete u Latinskoj Americi, a kasnije tijekom 70-ih i 80-ih i u Africi, osobito u Angoli i Etiopiji. Kao istaknuti čelnik Pokreta nesvrstanih, Castro je upravo u Havani 1979. godine izabran za vođu tog pokreta čije je temelje udario Josip Broz Tito s kojim je, pak, bio u toplo-hladnim odnosima. Iz doba snažnog zalaganja za nesvrstanost u svijetu, potječu i višesatni Castrovi govori od kojih su mnogi ušli u Guinnessovu knjigu rekorda. Primjera radi, govor u Ujedinjenim narodima 1960. godine trajao je četiri sata i 29 minuta, što je i izdržljivo, s obzirom na kasnije, znatno dugotrajnije koji su znali potrajati gotovo osam sati, bez prekida. Inače, kubanski čelnik je doživotnom predsjedniku Jugoslavije zamjerao raskošan stil života, iako ni sam Castro nije bio imun na povlastice koje je imao kao karipsko komunističko božanstvo.
Miljenik žena
Kao i Tito, Castro je volio žene, a žene su ga, razumljivo, s obzirom na moć i karizmu, obožavale i opsjedale. Iz prvog braka s Mirtom Diaz-Balart, koji potječe iz predrevolucionarnih dana i koji je okončan razvodom 1954. godine, dobiva sina Fidela Castra Diaz-Balarta, poznatijeg kao Fidelito, koji kasnije kao nuklearni fizičar školovan u Moskvi obnaša dužnost šefa kubanske komisije za atomsku energiju. Nakon razvoda s Fidelitovom majkom, Castro je dugo vremena službeno bio samac, iako iz veze s jednom havanskom socijalistkinjom dobiva kćer Alinu koja je kao turist 1993. godine pobjegla s Kube u obližnju Floridu, gdje u Miamiju na radijskoj postaji svakodnevno kritizira vlastitog oca. Nakon prvog braka i bezbrojnih veza, Castro duže vrijeme službeno ostaje samac isključivo predan revoluciji, sve dok nije upoznao Daliju Soto Del Valle s kojom ima petoricu sinova čija imena redom počinju na slovo A. Najmlađi Antonio liječnik je kubanske baseball reprezentacije, sporta koji je njegov otac obožavao.
Iako u komunističkom svijetu obožavan i slavljen kao karipska komunistička ikona, Castro kasnih 80-ih, unatoč pregrštu pomoći iz Moskve, počinje upućivati oštre kritike tamošnjoj komunističkoj partiji koja je počela provoditi niz socijalnih i gospodarskih reformi u obliku Perestrojke. Castro je oštro kritizirao takve eksperimente s kapitalizmom i ustvrdio da na Kubi nema potrebe za sličnim reformama.
Raspad Sovjetskog Saveza 1991. prekinuo je dotok pomoći Kubi, izazivajući time još veće propadanje posrnulog kubanskog gospodarstva. Castro je na takav razvoj događaja odgovorio 1993. kada je dopustio ograničeni niz ekonomskih reformi i djelomičnu legalizaciju privatnog poduzetništva. Godinu dana ranije dopustio je praktičnim katolicima pristupanje komunističkoj stranci. Tada je Kubu počeo nazivati 'sekularnom' državom' umjesto 'ateističkom' kako ju je dotad volio nazivati.
Krava muzara kao propagandni alat
U prosincu 1995. posjetio je Kinu i izrazio svoje divljenje domaćinima u njihovu uspješnom kombiniranju ograničenih ekonomskih reformi i socijalističkog gospodarstva. Po povratku na Kubu, Castro još jednom kritizira eksperimente s privatnim poduzetništvom koji su se sramežljivo ukazivali na Kubi. Tvrdio je da je jedini način postizanja gospodarskog rasta putem očuvanja jednopartijske države, ograničavanja privatnog poduzetništva i brzog utišavanja političkih protivnika čiji je nemali broj trunuo i još uvijek se nalazi u kubanskim tamnicama. Oduševljen kineskim postignućima, Castro pribjegava nizu propagandnih alata za kubanski program kolektivizacije te za svojeg ljubimca uzima kravu Ubre Blanca (Bijelo vime) koja ulazi u Guinnessovu knjigu rekorda u kategoriji najviše količine mlijeka ikada pomužene, čak 110 litara.
Ostavši nakon raspada Sovjetskog Saveza bez ključnog pokrovitelja, Castro i nadalje vodi svoj rat sa Sjedinjenim Državama koje smatra svjetskim imperijalistima. U kojoj mjeri je beskompromisan spram Washingtona, ponajviše govori podatak da kubanski ratni zrakoplovi u veljači 1996. godine ruše dva civilna zrakoplova za koje su vlasti u Havani tvrdile da su narušili kubanski zračni prostor. Ti zrakoplovi pripadali su organizaciji kubanskih izbjeglica Brothers to the Rescue koji su se posvetili pomaganju izbjeglicama s Kube. Američka vlada odgovorila je na taj incident daljnjim jačanjem ekonomskog embarga, što je uključivalo i kažnjavanje stranih tvrtki koje investiraju na Kubi.
Papino smekšavanje Castra
U jeku pojačanog embarga, Kubu 1998. godine posjećuje papa Ivan Pavao II. i time postaje prvi papa koji je to ikada i učinio. Tijekom papina posjeta Castro se više puta u javnosti pojavio s papom, no unatoč tome papa je u svojim govorima kritizirao Castrov režim, ali i američki embargo Kube. Nakon papina posjeta, smekšani Castro proglašava Božić državnim praznikom, nakon što je 1969. ukinut kao državni praznik. Kubancima je tada ponovno dopušteno javno slaviti vjerske blagdane i održavati vjerske procesije, a na nekima je sudjelovao i sam Castro koji je nakon smrti Ivana Pavla II. pohodio crkvenu ceremoniju održanu u spomen na preminulog papu.
Upitan jednom priikom kada će obrijati bradu i skinuti vojnu odoru, po kojoj je, pored sveprisutne cigare, bio prepoznatljiv lik u cijelom svijetu, Castro je tek kratko odgovorio: 'Kada se okonča revolucija!' Ipak, zbog ozbiljnih zdravstvenih tegoba Castro je u veljači 2008. uputio pismo u kojem objavljuje da se povlači sa svih državnih dužnosti, ali ostaje na čelu stranke. Umjesto Fidela, predsjednik Kube i zapovjednik oružanih snaga postao je njegov vjerni brat Raúl.
Cigare koje je s užitkom pušio nisu ga stajale glave, a mogla ga je stajati CIA. Fabian Escalanate, čovjek koji je bio zadužen za čuvanje Castra, tvrdi da je CIA pokušala čak 638 atentata na Castra. Neki od tih pokušaja ubojstava prikazani su u filmu '638 Ways to Kill Castro'.
Domišljatih 638 pokušaja atentata
Jedan od njih bio je 1959. kada je CIA vrbovala Castrovu bivšu ljubavnicu Maritu Lorenz koja mu je trebala podmetnuti otrovne tablete. Kada je Castro shvatio da ga Martia pokušava ubiti tabletama, dao joj je pištolj i rekao joj da puca u njega. No ona to ipak nije učinila. Osvrćući se na brojne pokušaje ubojstva, Castro je s dozom cinizma izjavio da je, s obzirom na stalno prisutnu prijetnju od atentata, olimpijski prvak u disciplini preživljavanja.
Prema dokumentima koje je CIA objavila 2007, jedan od pokušaja ubojstva Castra prije invazije u Zaljevu svinja uključivao je spregu mafijaških šefova s Floride i CIA-e, a plan ubojstva osobno je odobrio Robert Kennedy. Pokušavali su i eksplozivnim školjkama, kemijski zaraženim ronilačkim odijelom i podmetanjem otrovnog pudera kako bi mu otpala brada i time umanjila popularnost. Nijedan od tih atentata nije uspio. Castro je umro u dubokoj starosti, u krevetu. Jednom prilikom je izjavio da 'revolucija nije krevet posut ružama, već je revolucija borba između prošlosti i budućnosti', a kakva budućnost nakon njega očekuje 'karipski socijalistički raj', ostaje tek vidjeti.
