Umro je Fidel. Odbrojavamo dane kada će u Havani biti otvoren prvi McDonald's. Bajka tropskog komunizma privodi se kraju i red je da socijalno osviještena ekipa zacmolji nad neminovnom sudbinom jedne od posljednjih zemalja koje koliko toliko izmiču pošasti korporativnog kapitalizma. Kuba je bila savršena projekcija. Oaza nasmiješenih ljudi nezaraženih novcem, ljudi koji žive na ulici, plešu, druže se, dijele šaku riže. Zemlja jeftinih delicija, predivnog mora, vrhunskog duhana i velikodušnih žena. Bez obzira na to što na kraju nisam okusio ništa iz te posljednje kategorije, Kuba će bez Castrove prisutnosti definitivno postati nešto drugo. Za početak, prestat će biti fantazmatsko igralište ljudi koji imaju para da se uopće tamo dovuku. Od studenata sa 17 Cheovih majica do pijanih Rusa u srednjim sedamdesetima koje zdušno servisiraju mlade Kubanke. I iskreno, nije mi nimalo žao.

Bio sam na Kubi mjesec dana 2014. Svakoga dana jeo sam jastoge, ananase, papaje, guave, pio Mojitoe za dolar, dva. Mojitoe iz kojih vire buseni mente i u koje idu dvije, tri varijante Havana Club ruma, a ne ovu zaslađenu vodicu koja se servira po Hrvatskoj za deset puta veću cijenu. Pušio sam Cohibe, chillao po pješčanim plažama otoka, vozio se taksijem iz jednog grada u drugi, spavao po sobama čija je dnevna renta jednaka mjesečnoj kubanskog plaći. Na tom tropskom rollercoasteru kojim prolaze svi turisti na Kubi, vraćajući se doma sa širokim osmijehom na licu i prepuni romantičnih impresija, sretao sam ljude. Kubance. I zamisli ovo:

Kubanci si ne mogu priuštiti čistu vodu. Prokuhavaju je. Ne mogu odlaziti u svoje hotele koji su praktički jedine ispostave interneta. Do 2008. bilo im je drito zabranjeno. Od tada je jednostavno platežno nedostižno. Ne dolaze na svoje najbolje plaže. Ne mogu si priuštiti. Voze se u prtljažnicima kamiona, na biciklima, traktorima. Pivo od jednog dolara im je nedostižni luksuz. Stoje u redovima za sladoled, jer ga uglavnom nema. Jedu rižu i grah. Meso eventualno jednom mjesečno. Nigdje ne mogu putovati - putovnica košta oko sto dolara, dakle četiri mjesečne plaće, a vizu im ionako skoro nitko ne želi dati. Ako žele auto, moraju ga platiti osam puta više nego što stoji u zemlji proizvodnje. Biraju između 5, 6 namirnica, koliko ih obično ima u jednom samoposluživanju. U tih par shopping centara koji izgledaju kao Roma na Dubravi sredinom osamdesetih, ne mogu ući ni s jednom vrećicom ili torbicom.

Sjećam se dečka koji je pisao za sportski portal u zamjenu za mršavu vezu na internet od kuće. Neki dial-up modem koji je vukao toliko brzo da mu je trebalo par minuta da mu se učita naslovnica portala za koji radi. Sjećam se urbane ekipe koja bi u klubu imala tek za ulaznicu i jedno pivo. Sjećam se kako sam nakon skromnog obilaska zemlje skužio da nitko od Kubanaca s kojima sam pričao nije vidio toliko Kube.

'Cuba, you can no imagine...' govorio mi je 27-godišnji Antonio, sportski novinar. Govorio mi je kako ljudi ne ulaze u veze jer na Kubi ne postoji budućnost. Taman kada sam pomislio da sam upoznao nekoga tko mi ne pokušava namjestiti nekakav odličan deal i popust, koji me ne želi odvesti do nekog restorana ili bara ili na bilo koji način pretvoriti konverzaciju u mogućnost profita, namjestio mi je svog frenda da me otfura taksijem u obližnji nacionalni park i za to me oderao 20 posto više od uobičajenog. Kuba je, kad se malo izmakneš iz turističkog balona, zemlja očaja, neimaštine, beznađa i rezignacije.

Ne postoji Castrova Kuba koja polako umire i koju treba vidjeti prije nego što bude prekasno. Kuba koja će umrijeti je jedno i jedino ona turistička. Ona nedostupna Kubancima. I to zato što ne želimo vidjeti brendove, neone, Starbucksove i shopping mallove. Jer bi to bio kraj jeftine i egzotične bajke u kojoj ne moramo živjeti, ali je možemo periodično konzumirati. Jer, tko je ikad ostao živjeti na Kubi?

Otišao je revolucionar, ostaje pasivna i malodušna nacija u kojoj sobarice i taksisti zarađuju tridesetak puta više od doktora. Kao uostalom i svi koji se vrzmaju oko tih nakupina love na dvije noge, kolokvijalno znanih kao turisti. Shizofrena i bizarno sretna nacija koja živi u deprivaciji po svim linijama, ali svejedno se ponosi Castrovim naslijeđem. Nikad neću zaboraviti razgovor s dvjema studenticama koje su me uvjeravale u silne prednosti kubanskog društva, poput besplatnog školstva i liječenja. Na Kubi nitko nije dužan bankama, kažu mi ponosno. Kulturni život dostupan je svima. Balet, kazalište, kino, edukacija... sve za bagatelu. Pitam ih - jeste ikada bili izvan Kube? Nismo.

Kubancima koji žive u Zagrebu ne pada na pamet vratiti se doma. Čak i beznadežna Hrvatska na pozadini Castrova raja ima obrise Silicone Valleyja. Manje se zabavljamo, manje družimo, manje zujimo, manje plešemo, manje pomažemo, manje kucamo nepozvani na vrata. Ali... da. Ne stojimo u redu za kruh i jaja i ne podvodimo se za nekoliko piva. Što je bolje, nisam siguran. Ali znam što je najbolje. Imati mogućnost izbora. Hasta la vista, Fidel.