Italija je od kraja Drugog svjetskog rata poznata po svojim kratkotrajnim vladama i čestim izborima pa nije nemoguće da će se nekad u budućnosti dvije i pol godine Mattea Renzija na poziciji premijera smatrati razdobljem pozitivne stabilnosti.

Socijaldemokrat Renzi na čelo vlade došao je u veljači 2014. obećavajući reforme kompliciranog političkog sustava Italije i javne uprave, no malo je od najavljenog ostvario, a talijanski se vanjski dug i dalje gomilao. Renzi je koliko-toliko sigurno upravljao Italijom unutar zadanih gabarita, no njegova je politička misija bila promijeniti sam sustav, u čemu nije uspio. U svakom slučaju, njegovom ostavkom nakon poraza na ustavnom referendumu Italija ulazi u novo političko razdoblje u kojemu sve veće šanse za preuzimanje vlasti ima populistički pokret Pet zvijezda koji vodi komičar Beppe Grillo.

Ustavna reforma koju je predlagao Renzi značajno bi smanjila utjecaj Senata, gornjeg doma talijanskog parlamenta te stranci s najviše osvojenih glasova olakšala formiranje vlade, što je isprva bilo zamišljeno kako bi Renzijevoj stranci omogućilo vladanje bez komplicirane koalicije, no s vremenom je prepoznato kao i mehanizam koji bi Grillu omogućio vlast u Italiji. Protiv takvog prijedloga ujedinila se talijanska ekstremna desnica poput Lege Nord te ekstremna ljevica, no u kampanji protiv sudjelovali su i stranački kolege socijaldemokratskog premijera, kao što su bivši premijer Massimo D’Alema i dugogodišnji stranački predsjednik Pier Luigi Bersani

Zapravo su se mnogi ujedinili protiv Mattea Renzija, koji je pak ishod glasanja povezao sa svojim ostankom na poziciji premijera te je nakon objave rezultata najavio ostavku svoje vlade. U Italiji to ne mora značiti da slijede izbori, ali nije ni to isključeno.

Protiv Renzija je glasala i većina mladih, što ne iznenađuje jer je Italija pri vrhu Europske unije po nezaposlenosti mladih, te srednja klasa koja je osiromašena dugogodišnjom krizom i gospodarskom stagnacijom. Kako pišu mediji, Talijani većinom ne vjeruju da će njihova djeca živjeti bolje od njih, a za to su uvijek krivi oni na vlasti. Paradoksalno, Renzijev prijedlog bio je pokušaj institucija da same sebe reformiraju uz popularnu podršku, što su građani odbili, čime je potvrđeno uvjerenje kako vlast nije sposobna za reforme.

Njemački Der Spiegel predviđa kako će talijanske banke u sljedećim mjesecima političke nestabilnosti još više potonuti u krizu - već sada imaju 360 milijardi eura loših kredita! - što bi u horor-scenariju moglo dovesti do nove krize cijele eurozone, mnogo opasnije od onoga što se događalo u Grčkoj. Za Hrvatsku je važno obratiti pažnju na taj aspekt ove priče s obzirom na prisutnost talijanskog bankarskog sektora na hrvatskom tržištu.

U Bruxellesu se nadaju kako će postojeća parlamentarna većina od socijaldemokrata i Novog desnog centra koje vodi Angelino Alfano, bivši bliski suradnik Silvija Berlusconija, iznjedriti novog premijera. Teoretski je moguće da će predsjednik Italije Sergio Mattarella odbiti Renzijevu ostavku, ali na to trenutačno nitko ne računa.

Rezultat talijanskog ustavnog referenduma odjeknuo je diljem Europe pa tako londonski The Times piše da je to 'dio svjetskog udara na establišment koji će još šokirati vlade u glavnim gradovima Europe', a nizozemski De Telegraaf upozorava na to kako je 'EU pred velikom dilemom: nastaviti bauljati kroz krize ili pokazati više odlučnosti, što znači založiti se više za europske integracije koje političari ne uspijevaju prodati svojim građanima'. Njemački Süddeutsche Zeitung konstatira da je 'prošlo vrijeme arogancije moćnih' te napominje da je najljuća kampanja protiv Renzija vođena na društvenim mrežama koje su politički protivnici, ali i obični građani iskoristili za mobilizaciju protiv prijedloga ustavnih promjena.