Kada je Berlin početkom ožujka ove godine posjetio tadašnji hrvatski premijerTihomir Orešković, pred Kanzleramtom ga je dočekala jedna prilično iscrpljena Angela Merkel. Njemačka kancelarka mjesecima se bavila velikim izbjegličkim valom koji je zaprijetio stabilnosti Europske unije i njene vlasti, ali je profesionalno i ljubazno vodila neiskusnog premijera najmlađe države članice po crvenom tepihu - sada prošetati do kraja špalira vojnika u svečanim odorama, tu se zaustaviti pred limenom glazbom za slušanje himni, ovdje malo stati i rukovati se za fotografe...

Andreju Plenkoviću nisu trebale takve upute kada je jučer došao pred Merkeličin ured, iskusni diplomat i eurozastupnik suvereno je odradio za taj nivo visoke politike obligatorni ritual, a slično je držanje zadržao i na kasnijoj konferenciji za medije. Merkel je pak bila mnogo energičnija nego proljetos, što se očitovalo i po tome kako je u svojem ledenom stilu odbrusila novinaru Reutersa kada ju je pitao hoće li poput Donalda Trumpa telefonski razgovarati s liderima Tajvana. Premijer i kancelarka su pred okupljene novinare došli dobro raspoloženi te se - gledano izvana - čini da tu ima mnogo više političke i osobne kemije nego sa Zoranom Milanovićem ili Oreškovićem, no vidi se i Plenkovićev trud da se pozicionira kao najbolji saveznik i omiljeni učenik i dalje najmoćnije žene Europske unije.

Ukrajina, Rusija, politika prema izbjeglicama, kvote za raspodjelu, BiH… Plenković je u svojem početnom izlaganju - izvedenom u modusu govornog automata koji recitira neko briselsko priopćenje - na presici naveo niz tema oko kojih vlada potpuno suglasje Hrvatske i Njemačke te sve dodatno stavio u kontekst zajedničke europske politike kojoj teži iz pozicija savezništva s Merkel, no kroz neke detalje moglo se primijetiti da se Plenković i Merkel ne slažu baš oko svega.

Merkel je, primjerice, govorila o ‘zapadnom Balkanu’, a Plenković o ‘jugoistočnoj Europi’; oboje pritom misle na ono što se danas najviše prepoznaje kao nekima zloglasna ‘regija’. Neslaganje nije samo oko fraze, nego i mnogo veće, oko odnosa prema Srbiji. Njemačka kancelarka smatra da bilateralni problemi dviju država ne bi trebali utjecati na pristupne pregovore Beograda, dok je hrvatski premijer poručio da te iste bilateralne probleme - nestali, Zakon o univerzalnoj odgovornosti, položaj Hrvata u Srbiji itd - treba rješavati unutar europskih procesa, tj. srpskih pregovora o ulasku u Europsku uniju. Njemačkoj je strateški važno Srbiju povezati s EU-om i tako je ne gurnuti do kraja u zagrljaj Putinove Rusije te se može očekivati da će svaki hrvatsko-srpski prijepor na kraju završiti dogovorom na inzistiranje moćne Mutti

O tome je svjedočilo i nedavno suzdržano glasanje HDZ-a kada je riječ o primanju Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića u Europsku pučku stranku, a nema sumnje da će se uz nešto muke izgladiti i aktualna drama koju je svojim kalkulirano dramatičnim ispadom u Bruxellesu jučer izveo srpski premijer. Vučić se, mora se priznati, izvrsno ubacio u medijski narativ tako što je svoju histrioniku tempirao nekoliko sati nakon zajedničke presice Plenkovića i Merkel u Berlinu. S obzirom i na emocionalnu konstituciju bivšeg Šešeljeva stranačkog juniora, nije nemoguće i da je djelomice ljubomorno ispao iz takta jer je Plenković ugrozio mogućnost da Vučić bude najbolji i najvjerniji saveznik Njemačke na Balkanu.

Merkel je na presici ponudila njemačko posredovanje u hrvatsko-srpskim odnosima i tu bi ponudu trebalo ozbiljno razmotriti, uz punu svijest da je strateški cilj Njemačke Srbija kao članica EU-a, što znači da će sigurno i Hrvatska morati popustiti oko nekih stvari. Berlin nije sretan zbog bilo kakve hrvatske blokade u pregovorima sa Srbijom, to je u direktnoj suprotnosti s njemačkim interesima. Vjerojatno slijedi živahna diplomatska aktivnost te će ta tema sigurno biti na rasporedu razgovora tijekom ovotjednog posjeta ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera njemačkom kolegi Frank-Walteru Steinmeieru

Nejasno je ostalo što se konkretno misli pod ‘europeizacijom Bosne i Hercegovine’. Plenković se jasno pozicionirao unutar postojeće njemačke politike, ali njegov je prvi angažman oko BiH završio fijaskom hapšenja pripadnika HVO-a u Orašju. Odnosno, možda u Zagrebu postoji velika volja da se bavi ‘europeizacijom BiH’, ali takav pristup ne nailazi na oduševljenje među svim stranama u BiH. Utoliko je važnije paziti da se povučenim potezima ne nanese veća šteta od potencijalne koristi. No Hrvatska se definitivno - kako zna i umije - vraća u regiju, jer to je vanjskopolitički angažman koji očekuje Berlin.

Što se tiče sveukupnih odnosa Njemačke i Hrvatske, oni su doista izvrsni - cijela priča oko lex Perković je odavno zaboravljena i opstaje tek kao mit na marginama hrvatske ekstremne desnice - s Plenkovićevom otvoreno izraženom namjerom da budu još bolji.

Izostanak velikog interesa njemačkih medija za posjet novog hrvatskog premijera ne treba nužno tumačiti negativno; poslije baraža kritika prethodnoj vladi, koju se optuživalo da Hrvatsku pretvara u neliberalnu demokraciju poput Mađarske i Poljske, Hrvatska pod Plenkovićem opet je pericipirana kao manje-više politički neproblematična, normalna članica Unije u kojoj - uostalom kao i u Njemačkoj - vlada proeuropski desni centar. A to nije medijski zanimljivo.