Nažalost, povijest pokazuje da su te tvrdnje uglavnom iznuđena demagogija jer će većina njih kada god i gdje god mogu spremno okrenuti leđa svakoj znanstvenoj činjenici ako ona odbija ići niz dlaku vjerskim dogmama – bilo da se radi o spolnom odgoju, kontracepciji, prevenciji HIV-a kondomima, istraživanju matičnih stanica, umjetnoj oplodnji, kloniranju, masturbaciji, homoseksualnosti, mentalnim bolestima prihvaćanju Darwinove evolucije itd.

U Hrvatskoj, u kojoj se vjeronauk uči u javnim školama i ima tretman kakav imaju obavezni predmeti, to nije zanemariv problem. U to smo se imali prilike uvjeriti već mnogo puta, a najnovija potvrda stiže nam u obliku materijala namijenjenog učenicima koji se ove godine žele natjecati na vjeronaučnoj olimpijadi. Mada je objavljen na stranicama Agencije za odgoj i obrazovanje, u njemu se s jedne strane veliča doprinos koji je Crkva dala znanosti, a s druge izravno napadaju 'sekularna znanost' i darvinizam.

Njegovi autori Robert i Maja Dumančić prvo ističu zasluge Crkve, crkvenih sveučilišta i vjernika katolika za razvoj znanosti, da bi potom jasno postavili granicu i definirali da je znanost dobra samo dok je u skladu s vjerom.

Tako prema Dumančićima Crkva nema problema s prihvaćanjem evolucije kao načina na koji Bog stvara svijet, ali ima s darvinizmom jer on može dovesti do bezboštva odnosno do zaključka da je sve učinak slučajnosti i slijepog prirodnog zakona:

'Moderni sekularizam gotovo po definiciji mora zagovarati ovu teoriju, a to isto čini kad je u pitanju podrijetlo života, pogotovo ljudskoga. Darvinizam prevladava znanošću o podrijetlu života već više od sto pedeset godina, pokušavajući dokazati da čovjek vuče svoje podrijetlo od nekakvog majmunskog pretka s ciljem da uništi kršćansko i židovsko razumijevanje čovjeka. Znanstvenici možda i mogu dokazati da čovjek i čimpanza dijele devedeset osam posto istih gena, ali oni ne mogu objasniti evolucijsko podrijetlo ljudskog uma. Zašto nijedna životinja nije razvila umne sposobnosti niti blizu onima koje ima čovjek?'

Odbacujući sva nepoćudna znanstvena ostvarenja, Dumančići ističu kako napredak znanosti sve jasnije potvrđuje postojanje Boga. Kao jedan od dokaza navode ideju da su znanstvenici 'sasvim slučajno' došli do zaključka da je za stvaranje života i čovjeka bilo neophodno da se još u ranom svemiru bez nekog objašnjivog razloga poslože brojni parametri (vjerojatno se misli na odnose jačina temeljnih sila op. a.).

Zapravo cijeli vjeronaučni priručnik prožet je dobro poznatom, ne pretjerano suptilno prezentiranom, religioznom logikom: Bog je stvorio svemir, živa bića i čovjeka onako kako je to opisano u Bibliji i kako to tumači Crkva. Budući da je on svemoguć i sveznajuć, svaka prava znanost prije ili kasnije mora potvrditi istinu koja je kroz Crkvu objavljena vjernicima. Sve ostalo je kriva znanost.

Na tragu ove logike Dumančići nižu citate u kojima se ističe da je uloga Crkve da bdije nad znanstvenicima i njihovim istraživanjima kako ne bi zabrazdili u herezi. Tako primjerice upozoravaju kako je 'važno da Crkva ozbiljno preuzima ulogu zaštitnika znanosti od loše filozofije' kakva je darvinizam.

U istom duhu, pišu, 'čovjek vjere i molitve, kao što je bio sv. Albert Veliki, spokojno može poticati proučavanje prirodnih znanosti i napretka u poznavanju mikro i makrokozmosa, otkrivajući odgovarajuće zakone na tu temu, sve dok to pridonosi poticanju veće žeđi i ljubavi prema Bogu'. U tom svom bdijenju, ističu, Crkva ipak mora paziti da ne poriče očigledne znanstvene činjenice, kao što to čine radikalni kreacionisti koji tvrde da je svijet stvoren prije 6.000 godina, da ne bi ispala smiješna.

'Sveti Toma Akvinski kaže da čovjek ne bi trebao definirati kršćansku vjeru argumentima koje je čine smiješnom, zato što su oni u očitoj kontradikciji s razumom', upozoravaju autori. Spominju oni i osjetljive slučajeve poput Galilea Galileija i Giordana Bruna. Prvi je po njima dobro prošao jer mu je zatvor zamijenjen doživotnim pritvorom u udobnoj palači u kojoj se mogao na miru posvetiti svojim istraživanjima, dok je drugi spaljen iz teoloških razloga, a ne znanstvenih.

Ovakav vjeronauk polarizira učenike na neuke i nevjernike

Nakon čitanja ovog dokumenta svatko kome je stalo do kvalitetnog obrazovnog sustava i mentalnog zdravlja mladih, mora se zapitati (ili možda zamoliti psihologe da provedu studiju) kako takvo dijeljenje znanosti na ispravnu i neispravnu može djelovati na učenike? Hoće li ova dihotomija kod njih stvoriti zbunjenost ili će ih možda obeshrabriti da se ozbiljno bave znanošću koja po definiciji ne propisuje rezultate niti ih dijeli na prihvatljive i heretične?

Hrvatski biolog i genetičar dr. Boris Lenhard, profesor na Imperial Collegeu u Londonu, smatra da će vjeronauk kakav je predstavljen u pamfletu Dumančićevih svakako izazvati polarizaciju među učenicima - jedni će zaostati u znanstvenom obrazovanju i razumijevanju znanosti, dok će drugi, obrazovaniji, izgubiti vjeru u Crkvu.

'Znanost napreduje na temelju novih znanja iznutra, dok Crkva i njen stav prema znanosti 'napreduju' na temelju pritisaka izvana, i to tek kada postane jasno da daljnji otpor dovodi do opasnosti od srozavanja autoriteta Crkve. Najsmješnije je da su poruke koje šalje pamflet Dumančićevih suprotne vodećim dokumentima vrha Rimokatoličke crkve o znanosti u zadnjih šezdesetak godina, koje su sastavljali ljudi kojima je ipak bilo stalo da izbjegnu otvoreni sraz sa znanstvenim činjenicama. Ako pogledate evangeličke crkve po SAD-u, s njihovom biblijskom doslovnošću i bezuvjetnim otporom osnovnim znanstvenim činjenicama, vidite da su se pretvorile u crkve neukih ili neinteligentnih vjernika i onih koji manipuliraju njihovom neukošću. Makar načelno manje zatucan od evangeličkih učenja, vjeronauk u stilu pamfleta Dumančićevih ima potencijal da djecu u hrvatskim školama polarizira na one znanstveno neuke, nesposobne za kritičko promišljanje i potencijalne manipulatore s jedne strane, te s druge strane na inteligentne, informirane učenike nad kojima će Crkva ovakvim 'obrazovanjem' izgubiti autoritet i prije nego stignu do mature', upozorava dr. Lenhard.

'Obrazovaniji rimokatolički vjernici će vam često s ponosom reći da je njihova religija, za razliku od one njihovih protestantskih rivala, prosvijećena po pitanju odnosa prema znanosti, te da znanstvena saznanja nisu u suprotnosti s idejom Boga. Međutim, kada im malo popusti koncentracija, mnogi od njih spremni su osporavati znanstvene činjenice i njihove implikacije argumentima pomoću kojih jednostavno nije moguće osporiti ništa što znanost govori', nastavlja.

A prema Lenhardu, autorima priručnika koncentracija očito nije popustila malo, nego poprilično: 'Pamflet Dumančićevih je prilično očajnički amaterski pokušaj osporavanja autoriteta znanosti izmišljanjem problema koji ne postoje, dilema koje znanstvenici navodno imaju, a u stvarnosti uopće nemaju, te djelomičnog krivotvorenja povijesti odnosa Rimokatoličke crkve prema znanosti, a sve radi obrane autoriteta Crkve pod svaku cijenu. Primjerice tvrdnje poput one da znanstvenici ne mogu objasniti evolucijsko podrijetlo ljudskog uma jednostavno su netočne, a pitanje "zašto nijedna životinja nije razvila umne sposobnosti niti blizu onima koje ima čovjek" izvire iz neshvaćanja osnovnih mehanizama evolucije. I druge velike inovacije u evoluciji - stanična jezgra, mitohondrijska endosimbioza, središnji živčani sustav i vid - javile su se nezavisno jednom ili mali broj puta u povijesti, a život je postojao milijarde godina prije nego se bilo koja od njih pojavila. Velike inovacije događaju se iznimno rijetko i nitko ne jamči da će se dogoditi niti zna kada, no ako su korisne, one se zadržavaju. Ljudski um jest fascinantan i predstavlja inovaciju novijeg datuma, ali nema niti jedne indicije da njegov nastanak krši osnovne pretpostavke teorije evolucije.'

313778,312058,297738,288693