Britanski stručnjaci i istraživački novinari smatraju da su uspjeli riješiti barem dva od nekoliko najpoznatijih slučajeva misterioznih nestanaka zrakoplova u zloglasnom Bermudskom trokutu
Morski trokut između Bermuda, Floride i otočića Portorika u Atlantskom oceanu površine oko 1.140 kvadratnih kilometara u prošlom je stoljeću došao na loš glas kao mjesto neobjašnjivog nestanka značajnog broja zrakoplova i brodova. U popularnoj kulturi razvile su se teorije zavjere prema kojima su katastrofe uzrokovale nadnaravne pojave ili vanzemaljske otmice, a među ostalim njihovoj je popularnosti pridonio i film Stevena Spielberga 'Bliski susreti treće vrste'.
No brojna stručna istraživanja i analize pokazuju da su autori senzacionalističkih članaka i knjiga mnoge slučajeve izmislili, netočno predstavili ili ukrasili. Zanimljivo je da američka mornarica uopće ne priznaje postojanje trokuta te da on nikada nije uvršten u 10 najopasnijih voda za plovidbu. Službene statistike osiguravajućih društava pokazuju da na tom području ne postoje povećani rizici za brodove i zrakoplove.
Najnovija analiza koju je za BBC proveo novinar Tom Mangold utvrdila je da se barem dva poznata slučaja tajanstvenog nestanka britanskih zrakoplova mogu jednostavno i razumno objasniti.
U jednom slučaju uzrok pada najvjerojatnije je bio nedostatak goriva, a u drugom tehnički kvar.
Prvi slučaj
Prije 60 godina putnički letovi od Londona do Bermuda bili su prilično opasni. Zrakoplovi su morali slijetati na Azorima kako bi napunili rezervoare za nastavak leta od oko 3000 kilometara, što je tada bila najduža neprekinuta linija na svijetu. Zrakoplovi su tada letjeli na granicama svojih mogućnosti. Danas nose dovoljno goriva da, u slučaju problema, mogu skrenuti i stići do istočnih američkih obala udaljenih oko 1000 kilometara.
Tvrtka koja je tada letjela na ovoj liniji British South American Airways (BSAA) bilježila je negativne sigurnosne rekorde – u tri godine imala je 11 ozbiljnih nesreća, izgubila je pet zrakoplova, a 73 putnika i 22 člana posade su poginula.
30. siječnja 1948. u vodama Bermudskog trokuta bez traga je nestao BSAA-ov zrakoplov Avro Tudor IV sa 25 putnika i šest članova posade. Dijelovi zrakoplova i tijela nikada nisu pronađeni.
Službena istraga zaključila je da će sudbina Star Tigera zauvijek ostati neriješeni misterij. No analiza leta i izvješća pokazuje da je zrakoplov imao problema i prije nego što je stigao do Azora – jedan od grijača prestao je raditi, a jedan od kompasa nije funkcionirao kako treba.
Stručnjaci pretpostavljaju da je pilot odlučio letjeti vrlo nisko, na samo šestotinjak metara, kako bi održao toplinu aviona. U trenutku kada je prilazio Bermudima nalazio se malo izvan kursa i kasnio je oko sat vremena. Osim toga, neki meteorološki podaci pokazuju da je vjetar protiv kojeg je letio vjerojatno bio mnogo snažniji nego što su prognoze predviđale. Zbog svega navedenog trošio je znatno više goriva.
Na visini od 600-tinjak metara trošio je mnogo više goriva, rekao je Eric Newton, jedan od vodećih istražitelja. 'Na 600 metara također nije imao puno prostora za manevre. U bilo kakvoj ozbiljnoj situaciji izgubio bi visinu za nekoliko sekundi i pao u more', dodao je.
Avro Tudor IV bio je vojni zrakoplov preuređen za civilne svrhe. Zbog brojnih sigurnosnih nedostataka vrlo je brzo povučen s komercijalnih linija, a samo BSAA ga je nastavio koristiti.
Drugi slučaj
Gotovo godinu dana nakon nestanka Star Tigera, u vodama između Bermuda i Jamajke izgubio se još jedan Avro Tudor IV iste kompanije. Sat vremena nakon polijetanja 17. siječnja 1949. poslao je poruku s visine od oko 5.500 metara, a potom je nestao bez ikakvih tragova. U ovom slučaju nije nedostajalo goriva, vrijeme je bilo povoljno, a greška pilota je isključena.
Prema Donu Mackintoshu, bivšem BSAA-ovom pilotu na Tudoru IV, glavni sumnjivac u ovom slučaju je grijač pilotske kabine.
'Grijač je ispuštao gorivo na vruću cijev, a nalazio se vrlo blizu hidrauličkih cijevi', rekao je Mackintosh.
Grijači su imali prekidač koji im je omogućavao da rade na visinama pri manjem tlaku. No oni su bili nepouzdani pa su ih posade često namjerno kratko spajale kako bi ručno kontrolirale grijače. Prekidač je sprečavao istjecanje goriva, međutim ako je bio ručno uključen, gorivo koje se nakupilo moglo je eksplodirati.
Do takvog zaključka došla je Newtonova istraga.
'Ako se grijač zapalio ispod kabine, požar je mogao narasti do katastrofalnih razmjera prije nego je posada išta mogla saznati. Nije bilo automatskog gašenja kakvo postoji danas. Nije bilo ni alarma, tako da nitko ne bi znao ništa dok nije bilo prekasno', objasnio je Newton.
Konačno, istraga je pokazala da je zbog problema u komunikacijama potraga za ostacima i žrtvama pokrenuta tek satima kasnije, kada su oni najvjerojatnije već potonuli.
Nadnaravnim tumačenjima prvog slučaja značajno su pridonijeli i sami istražitelji koji su u jednom trenutku izjavili da je 'možda postojao neki izvanjski uzrok koji je nadvladao i ljude i stroj'. Ova izjava britanskih službenika otvorila je vrata za teorije zavjere i lovce na senzacije te pridonijela mistifikaciji Bermudskog trokuta.
