Studija koju je u svih 109 osnovnih javnih škola Grada Zagreba proveo Institut za društvena istraživanja (IDIZ) u suradnji sa Županijskim stručnim vijećem pedagoga otkrila je da učitelji značajno više savjetuju učenike kako trebaju učiti u nižim razredima nego u višim.

Prema prikupljenim podacima, više od dvije trećine učenika četvrtog razreda tvrdi da im njihovi učitelji često ili gotovo uvijek savjetuju i predlažu kako učiti.

Nasuprot tome, odgovori učenika osmog razreda jasno ukazuju na nedostatak ovakve prakse u predmetnoj nastavi. Tako tek 30 posto učenika kaže da ih njihovi učitelji često savjetuju kako uspješnije učiti.

Ovi rezultati važan su pokazatelj nepostojanja sustavnog poticanja znanja, vještina i stavova vezanih uz učenje u sustavu obrazovanja Republike Hrvatske. Sustav koji je usmjeren prenošenju i usvajanju sadržaja pojedinih predmeta, ali ne potiče izravno razvoj učenja, ne može u dugoročnoj perspektivi imati pozitivne ishode, kako za pojedinca, tako i za društvo, upozoravaju autori.

Zanimljivo je dječaci i slabiji učenici više pozitivno procjenjuju djelovanje učitelja nego djevojčice. Autori smatraju da je to zbog toga što dječaci postižu nešto slabije rezultate pa im je, kao i slabijim učenicima, potrebna veća pomoć nastavnika.

'Učenicima slabijeg uspjeha učitelji vrlo često jasno iskazuju što je potrebno za dobivanje pozitivne ocjene te oni to mogu doživjeti kao savjet o tome kako uspješnije učiti. Odgovori učenika boljeg uspjeha ukazuju pak na nedostatak sustavnog poučavanja kako učiti', pišu dr. sc. Boris Jokić i dr. sc. Zrinka Ristić Dedić iz IDIZ-a.

Učenici se ne uče samokritičnosti!

Istraživanje je otkrilo izrazito velik nedostatak samokritičnosti i sposobnosti samoprocjene kod učenika.

Manje od petine učenika smatra da učitelji često pokazuju učenicima kako mogu sami ocijeniti svoj rad, a više od polovine rijetko ili gotovo nikada.

'Činjenica da nastavnici ne potiču samoprocjenu pa i ocjenjivanje vlastitog rada, osim na proces učenja, može imati i šire posljedice. Poznato je da upravo sustavi koji razvijaju kritički odnos prema vlastitom radu i sposobnost realistične procjene postignuća ostvaruju i najbolje obrazovne ishode. Obrazovni sustav nužno treba biti okruženje u kojem se razvijaju sposobnosti procjene vlastitog rada kroz usporedbu s prethodnim osobnim postignućima i postignućima drugih', pišu autori.

Pozitivno: Pomoć učitelja i roditelja...

Da sve nije tako crno, pokazalo je istraživanje čiji rezultati ukazuju na to da se nastavnici trude povezati sadržaje koje poučavaju s primjerima iz svakodnevnog života te da nastoje potaknuti učenike pohvalama. Gotovo polovina učenika osmog razreda smatra da njihovi učitelji prilikom poučavanja često ili gotovo uvijek povezuju gradivo s primjerima iz svakodnevnog života. To je suprotno uvriježenom mišljenju javnosti da je upravo nepovezanost onoga što se poučava sa svakodnevnim životom jedan od glavnih nedostataka hrvatskog sustava obrazovanja.

Također su pozitivni rezultati koji pokazuju da učenici u učenju dobivaju prilično dobru podršku kako učitelja, tako i roditelja.

Više od polovine učenika smatra da učitelji često ili gotovo uvijek pohvaljuju učenike za napredak u učenju (graf dolje). Sličan postotak ih smatra da učenici mogu dobiti potrebnu pomoć učitelja, a još veći da je učiteljima važno da svi savladaju gradivo.

Podrška koju učenici dobivaju od roditelja u razumijevanju gradiva, pisanju zadaća i vježbanju za ispitivanje također je vrlo dobra, no očekivano utvrđene su velike razlike u odnosu prema učenicima četvrtog i osmog razreda. Više od 80 posto učenika četvrtog razreda kaže da ih roditelji ispituju prije ispitivanja, a gotovo polovina da im roditelji pomažu pri pisanju domaćih zadaća. U osmom razredu tek trećina učenika kaže da roditelji često rade s njima.

To se može objasniti očekivanjima roditelja da su osmaši samostalniji, ali i činjenicom da se mnogi ne osjećaju dovoljno kompetentni da pomažu djeci u naprednijim zadacima. Navedeno potvrđuju ranija istraživanja koja pokazuju da se roditelji djece u višim razredima osnovne škole i u srednjoj češće obraćaju servisu privatnih instrukcija. Čini se također da roditelji manje sudjeluju u učenju starije djece u osjetljivoj adolescentskoj dobi kako bi izbjegli određene sukobe i frustracije. I ovo pitanje pokazalo je da roditelji više rade s dječacima i slabijim učenicima nego s djevojčicama.

Rezultati studije pokazuju da roditelji često komuniciraju s djecom o tome što su radili u školi, osobito u četvrtom razredu, te da često govore o važnosti učenja. Mada roditelji žele da im djeca uče svakodnevno, a ne kampanjski, ranije objavljen dio istraživanja pokazao je da im to ne polazi za rukom.

Zanimljivo je da naši učenici nemaju naviku učiti zajedno sa svojim vršnjacima. Više od dvije trećine učenika osmog razreda gotovo nikada ne uči s prijateljima.

Navedeno naravno ne znači da učenici uopće ne surađuju. Njihovi odgovori vezani uz šaptanje prilikom ispitivanja i prepisivanje domaće zadaće ukazuju na postojanje suradnje, ali, naravno, postavlja se pitanje primjerenosti i ispravnosti takve suradnje.

360299,356130,248779,302402
Krive motivacije za učenje

Osobito problematične rezultate dalo je istraživanje motivacije učenika za učenje.

U četvrtom razredu za više od 90 posto učenika glavni motiv za učenje je želja da se nauči nešto novo. Za 70 posto učenika također su važne ocjene. U ovoj dobi oko pola učenika uči zato što se mora, a podjednak broj smatra da je učenje zabavno. Zbog nagrade roditelja uči oko 30 posto učenika.

Ove statistike još su značajno lošije u osmom razredu. Učenicima osmih razreda glavni motiv za učenje predstavlja želja za upisom što bolje srednje škole - oko 70 posto. Navedeno je razumljivo jer se nalaze pred upisima. Radi ostvarenja tog cilja gotovo 90 posto učenika osmih razreda uči prvenstveno zbog ocjena, što je znatno više nego u četvrtom razredu (69,6 posto). Visoko na ljestvici motiva za učenje slijedi još jedan oblik vanjske motivacije - 'učim zato što moram' (više od 70 posto). U ovoj dobnoj skupini postotak djece koja uče zato što je učenje zabavno pada sa 60 posto na samo 10 posto.

Znakovito je, ali i očekivano da je za učenike s boljim uspjehom nešto manje važna motivacija u učenju to 'da im roditelji ne prigovaraju' nego slabijim učenicima. Slično, uspješniji učenici u većem postotku uče zato što im je učenje važno nego slabiji učenici. No u svim skupinama podjednak je i vrlo malen postotak učenika koji učenje smatraju zabavnim (grafikon dolje).

Sustav treba mijenjati!

Autori studije smatraju da se dominantni motivacijski obrasci kakve pokazuju učenici mogu smatrati još jednim nepovoljnim obrazovno-odgojnim ishodom našeg obrazovnog sustava.

'Odgovornost za to ne treba tražiti isključivo u učenicima, već i u osobinama sustava koji potiče razvoj vanjske motivacije. Tu se prije svega misli na postojeću politiku upisa u srednje obrazovanje koja se temelji na strogoj selekciji kandidata u neke programe i škole te na vrednovanju učeničkih postignuća na temelju zaključnih ocjena, ali i na postojeća kurikularna rješenja koja ne ostavljaju prostora za razvoj interesa učenika, za poticanje njihove znatiželje i samoregulacije.

Rezultati predstavljeni u ovom izvještaju ukazuju na to da u obrazovnom sustavu Republike Hrvatske ne postoji sustavno poučavanje o tome kako učiti te organiziran razvoj znanja, vještina i stavova vezanih uz učenje. Navedeno je naročito izraženo u predmetnoj nastavi koju karakterizira velik broj obveznih predmeta, izrazita orijentacija na sadržaje i vrlo nefleksibilna organizacija nastavnog procesa. Pod utjecajem informatizacije u kojoj su sadržaji i činjenice postali izrazito dostupni, jasno je da se obrazovni sustavi trebaju odmaknuti od usmjerenosti činjenicama i usmjeriti k razvoju procesa, prije svega učenja', zaključuju Jokić i Ristić Dedić.