U članku pod naslovom 'Who let the demon out: Laplace and Boscovich on determinism' objavljenom u jednom od najuglednijih časopisa u području povijesti i filozofije znanosti 'Studies in History and Philosophy of Science', Kožnjak ističe da je dubrovački matematičar, astronom, fizičar i filozof znatno solidnije i puno prije Laplacea udario temelje determinizmu koji je kasnije u cijelom svijetu postao poznat kao Laplaceov determinizam ili Laplaceov demon.

Bez determinizma svemir bi bio nespoznatljiv?

Naš znanstveni suradnik na Institutu za filozofiju kaže da su zasluge za ideju determinizma važne jer je to koncept ključan za poimanje i razvoj znanosti.

'Determinizam je gledište prema kojemu je svaki sadašnji događaj nužan učinak prethodnih događaja i okolnosti sukladno prirodnim zakonima te istovremeno i nužan uzrok nekog susljednog događaja: svijet je kontinuirani kauzalni lanac uzroka i učinaka', objasnio je za tportal naš filozof znanosti.

'To je također i gledište prema kojem je svemir u cijelosti spoznatljiv slično kao u klasičnoj fizici jer poznavanje stanja fizičkog sustava u nekom sadašnjem trenutku omogućava jednoznačno predviđanje njegova stanja u bilo kojem budućem trenutku vremena. Ovo vrijedi i unazad, odnosno na temelju sadašnjeg stanja može se otkriti ono koje mu je prethodilo u nekom prošlom trenutku. Fizički sustav uzima se i za svemir u cjelini', dodao je Kožnjak.

Determinizam, ističe, nije samo fizikalno načelo, već i metafora cjelokupnog znanstvenog poduhvata – on nam govori o tome da je priroda spoznatljiva i da nam znanost omogućuje precizan, detaljan i pouzdan put do tog znanja. Metafora 'Laplaceovog demona' preplavila je od početka 19. stoljeća do danas kako povijesne knjige i udžbenike tako i popularnu kulturu. U standardnom obliku formulacija načela determinizma predstavljena je u Laplaceovoj knjizi 'Filozofski esej o vjerojatnosti' iz 1814. godine.

'U poznatom odlomku Laplace zamišlja postojanje 'uma' koji nadilazi moći običnoga ljudskoga uma, koji će kasnije postati poznat kao 'Laplaceov demon', a pred čijim očima ništa ne bi bilo neizvjesno; uz poznavanje sadašnjeg stanja svemira, taj um bi jasno vidio i prošlost i budućnost čitavog svemira', kaže Kožnjak.

Je li Laplace 'posudio' ideju od Boškovića?

Laplace, koji se ponekad naziva i francuskim Newtonom, nije bio ni prvi ni jedini koji je govorio o takvom umu; o njemu su također pisali francuski prosvjetiteljski filozofi Nicolas de Condorcet (Pisma D'Alambertu, 1768.) i Barun D'Holbach (Sustav prirode, 1770.).

Međutim, ističe naš stručnjak, Bošković je u svojoj Teoriji prirodne filozofije, koja je prvo izdanje doživjela 1758. godine, formulirao načelo determinizma punih 56 godina prije Laplacea i desetljeća prije spomenutih prosvjetiteljskih filozofa.

'Neki znanstvenici čak smatraju da je moguće da je Laplace ono što će postati njegov proslavljeni odlomak slobodno i doslovno 'posudio' iz Boškovićeve knjige. No o prioritetu Boškovića do sada se u povijesno-filozofskoj literaturi govorilo samo anegdotalno, a prvi je o 'Boškovićevu duhu' govorio zagrebački profesor fizike Stanko Hondl još 1929. godine. Nažalost, do sada se ni u svjetskoj ni domaćoj stručnoj niti u popularnoj literaturi nije poduzela ozbiljnija analiza ove važne povijesne činjenice. Ona je sada provedena u okviru projekta Hrvatske zaklade za znanost 'Free Will, Causality and Luck' koji vodi dr. sc. Filip Grgić, a nositelj je Institut za filozofiju', kaže Kožnjak.

Vani raste zanimanje za Boškovića

Naš sugovornik kaže da je neposredni povod za njegovo novo istraživanje bio članak njegove belgijske kolegice Marij van Strien, trenutačno postdoktorandice na Max Planck institutu za povijest znanosti, o porijeklu i temeljima Laplaceova determinizma objavljen prošle godine u istom časopisu.

'Ona se i sama zainteresirala za Boškovićevu formulaciju rekavši da bi i drugi njezini kolege u zajednici povjesničara i filozofa znanosti rado pročitali nešto o tome. Suradnja se nastavila, a jedan je od zanimljivijih rezultata novo zanimanje, pogotovo mlađih povjesničara i filozofa znanosti za Boškovića. Primjerice kolegica Van Strien trenutačno radi na članku o Boškovićevoj filozofiji matematike', ispričao je Kožnjak.

Boškovićev determinizam je fizikalniji

Detaljna analiza predstavljena u Kožnjakovu članku pokazuje da Boškovićeva formulacija načela determinizma nije samo kronološki nastala prije Laplaceove, Condorcetove i D'Holbachove, već i da je bila manje utemeljena u metafizičkim principima, a više na fizikalnim.

Laplaceova ideja, kaže Kožnjak, u suštini je tek usputna i nepotkrijepljena primjedba o konceptu. Nasuprot uvriježenom mišljenju ta formulacija nije rezultat njegove fizike i njegova bogatog iskustva kao 'nebeskog mehaničara', već je tek štura razrada njegove metafizičke leibnizovske pozicije kojom je započeo svoju karijeru.

Nadalje, Boškovićeva je formulacija načela determinizma preciznija, kompletnija i sveobuhvatnija nego Laplaceova. Dok Laplace govori tek u općim terminima, Bošković posve precizno govori u terminima položaja, brzina i smjerova gibanja čestica tvari i centara masa složenih tijela. Za razliku od Laplacea, Bošković ispravno nagovještava kontinuiranost sile kao preduvjet determinizma u preciznoj matematičkoj formi, što je uvjet koji će mnogo kasnije formalizirati matematičari poput Cauchyja i Lipschitza. U pozadini toga je njegova genijalna ideja dopune gravitacijske sile koja dominira među tijelima na većim udaljenostima sa snažnom odbojnom silom na veoma malenim udaljenostima među česticama tvari, gdje se poštuje načelo neprekidnosti u cijeloj domeni valjanosti zakona sila. Ova ideja, koju predstavlja njegov poznati grafikon, tek je mnogo kasnije empirijski potvrđena (slika dolje). Ona je predviđala da neće doći do prekida u kontinuitetu djelovanja sila čak ni u slučaju sudara čvrstih tijela, već će jedna - privlačna, relativno postupno preći u drugu - odbojnu.

Autor prve teorije svega

Za razliku od Laplacea, čiji je determinizam ograničen na tzv. mehanička stanja, Boškovićev determinizam proteže se na sve do tada poznate fenomene zbog čega se njegovu teoriju naziva i 'prvom teorijom svega'. Za razliku od Laplacea, koji svome umu ne postavlja zadatak određivanja zakona sile prije nego li se upusti u predikciju i retrodikciju, Bošković posebnu pažnju posvećuje pitanju na koji način tome umu, koji, iako je moćan, ali ipak nije neki 'sveznajući beskonačni božanski um', prvo valja iz empirijskih datosti dobiti zakone sile, a tek zatim, uz dane početne uvjete, pristupiti predikciji ili retrodikciji stanja svemira u bilo kojem budućem ili prošlom trenutku. Naposljetku, piše Kožnjak, postoji velika razlika u porijeklu i temeljima samih načela determinizma kod Laplacea i Boškovića, posebno u odnosu na načela kauzalnosti, kontinuiteta i načela dovoljnoga razloga, na kojima obje formulacije počivaju - Boškovićeva kao više fizikalna, a Laplaceova kao više metafizička u skladu s Leibnizovom metafizikom.

Bošković također formulira i detaljno obrazlaže načelo u koje je duboko vjerovao dok Laplace tek usputno i ne posve precizno spominje osnovne konture načela i to u svjetlu uvoda u knjigu o teoriji vjerojatnosti. Laplace, čini se, niti nije, poput Boškovića, imao namjeru izlagati i obrazlagati načelo determinizma već mu je ono služilo tek kao metafora koja govori o nužnosti probabilističkih modela u opisu svijeta.

'U skladu sa svime navedenim, a ne umanjujući Laplaceove zasluge u promoviranju načela determinizma kao jednog od najvažnijih načela znanosti u povijesti, mjesto Boškovića u povijesti ovog načela ne bi trebalo ostati upražnjeno. Jedna od nakana ovoga rada bila je upravo ispravljanje ove povijesne nepravde', zaključio je Kožnjak.