Brojne građanske udruge, aktivisti za ljudska prava i roditelji, čak i neki vjernici, njezinu su akciju doživjeli kao još jednu u dugom nizu crkvenih uzurpacija odgojnog i obrazovnog prostora u deklarativno sekularnoj državi te kao otvaranje vrata indoktrinaciji djece u najranjivijoj dobi.

Među njezinim izjavama na tu temu osobito je misionarski borbeno zazvonila poruka: 'Daj Bože hrabrih ljudi, daj Bože što više privatnih vrtića, daj Bože što više vjerskih vrtića koji će se organizirati pri crkvama, župskim zajednicama i časnim sestrama', kao da je to jedina stvar koja manjka u našem obrazovnom sustavu.

No koliko god se nekima angažman Mustač učinio kao šokantan retrogradni aktivizam, 'slučaj dubrovačkih vrtića' zapravo ni po čemu nije ni novost, ni obrat već je projekt u tijeku. Naime, katolički vjerski odgoj kao izborni program u javnim vrtićima diljem Hrvatske postoji već punih 25 godina. Njegovo uvođenje, baš kao i vjeronauka u škole, temelji se na famoznim 'Vatikanskim ugovorima'.

Štoviše, iz podataka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta proizlazi da je u Hrvatskoj 2010. djelovalo 435 javnih vrtića, te da je program vjerskog odgoja postojao u ponudi njih 295, dakle u dvije trećine.

No koliki je stvaran broj djece koja pohađaju ovaj program teško je reći na nacionalnoj razini.

Na naš pokušaj da doznamo kako brojke izgledaju barem u Zagrebu voditeljica Odjela za predškolski odgoj Grada Zagreba Bosiljka Devernay unatoč najavama nije odgovorila puna dva dana.

Jedna zagrebačka odgojiteljica koja je u svojoj karijeri radila u čak pet državnih i jednom privatnom vrtiću kaže da niti jedan od njih nije nudio vjerski odgoj te da njezine kolegice kojima je bila ponuđena mogućnost da se dokvalificiraju za njegovo provođenje uglavnom nisu pokazale ni interes niti sklonost. Naprotiv većina ih nije za vjerski odgoj, a ne mogu razumjeti niti zašto su uopće neki roditelji voljni plaćati nekoliko stotina kuna za ono što djeca prirodno usvajaju u krugu obitelji.

Pritisak na roditelje i djecu

Prof. dr. sc. Gordana Kuterovac-Jagodić, pročelnica katedre za razvojnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kaže da je čak sama osobno imala vrlo neugodnih iskustava s vjerskim odgojem u vrtiću.

'Moj sin je išao u jedan vrtić u kojem je postojao vjerski odgoj. Većina njegovih vršnjaka ga je pohađala. Prvi šok doživjela sa kada sam dobila upitnik kojim sam se trebala izjasniti hoće li ga moje dijete pohađati. Dobila sam list papira na kojem je pisalo otprilike: 'Da, želim da moje dijete bude odgajano u religijskom duhu' i 'Ne, ne želim da moje dijete bude odgajano u religijskom duhu'. Već tu je postojao pritisak jer sam se trebala izjasniti da ne želim da se moje dijete odgaja u kršćanskom duhu. Pitanje je bilo postavljeno na takav način da je negativan odgovor ostavljao dojam da ne želite nešto dobro za svoje dijete. To me je jako naljutilo', rekla je za tportal Kuterovac-Jagodić.

Naša psihologinja smatra da je vjerski odgoj u vrtićima zapravo najviša i najperfidnija razina indoktrinacije jer djecu vrbuje dok su još malena i dok još ne mogu promišljati apstraktne pojmove kao što je svjetonazor.

'Ona će ondje učiti neke pjesmice, molitve i rituale koje bi mogla naučiti i kod kuće od roditelja. No istovremeno će usvojiti i neki osjećaj pripadnosti grupi. Tamo neće naučiti neku filozofiju ili teologiju. Ona će se vjerskog odgoja sjećati samo na nekoj razini ugode ili lijepih osjećanja. To je slično onome što se radi kroz reklame – da se klijenti pridobivaju u što je moguće ranijoj dobi, a za cijeli život. Primjerice da se sjećaju kako im je bilo lijepo ići u McDonald's s roditeljima. Vjerski odgoj u vrtićima cilja na tu razinu pamćenja ugodnih emocija kroz druženje, zajedničko pjevanje i sl. Na taj način ona mogu dobiti neke jednostavne odgovore koje kasnije više neće promišljati.

Za promišljanje religije potrebna je određena razina kognitivnih sposobnosti. Stoga je vjerski odgoj u vrtiću rana indoktrinacija koja ima još snažniji učinak nego u školi kada djeca već počinju razmišljati o nekim kontradikcijama – primjerice kada na vjeronauku trebaju promišljati o tome što je stvorio Bog. Ako su već čuli za veliki prasak onda neće zdravo za gotovo prihvatiti da je svemir stvorio Bog. Naravno, neka djeca će kontradikcije uspjeti razmjestiti u različite depadanse u umu i vjerovati i u znanost i u vjerski nauk.'

Propast zadnje oaze nevinosti i jednakosti

Kao jedan od problema koji će se neizbježno javljati Kuterovac-Jagodić posebno ističe segregaciju.

'U vrtiću u koji je išao moj sin grupa koja je išla po programu vjerskog odgoja je s vjeroučiteljicom odlazila u neku posebnu prostoriju gdje je učila kako se moliti prije spavanja, prije jela i sl. Događat će se da neki roditelji to neće htjeti, a drugi hoće. Automatski će doći do razdvajanja, a stvaranje podjela među djecom uvijek je loše jer zanemaruje njihove psihološke potrebe za sigurnošću, za pripadanjem, za ljubavlju, za jednakošću i ravnopravnošću. U slučaju vjerskog odgoja u vrtićima djeci nije moguće objasniti ideje o jednakom prihvaćanju različitih religija, vjernika i nevjernika. Zapravo najbolje i najjednostavnije bilo bi da se cijeli vjerski program izdvoji, kako iz škola tako i iz vrtića, i da se organizira pri župama.

Mislim da je vjerskim odgojem u vrtićima ugrožena posljednja oaza zaštite djece prije odlaska u školu, oaza u kojoj ne bi bilo nejednakosti i uspoređivanja, u kojoj sva djeca još vjeruju da su svi ljudi dobri. To je nešto što ne bi trebalo dirati na službenoj razini', rekla je naša razvojna psihologinja.

Vjerski odgoj treba biti stvar privatnosti

Socijalna psihologinja dr. sc. Željka Kamenov s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da je u cijeloj ovoj priči ključno pitanje je li religiji mjesto u javnim ustanovama kao što su vrtići i škole i imamo li uopće odvojenost Crkve i države proklamiranu Ustavom.

'Vjerski odgoj, obredi, krštenje, prva pričest i sve religijske teme su stvar obitelji, a ne države. Konačno djeca će kada budu punoljetna sama odlučiti hoće li nastaviti vjerovati na isti način, hoće li odabrati neku drugu vjeru, prijeći na hinduizam ili će biti ateisti, odnosno agnostici. To spada u privatnu sferu, a škole i vrtići su javne ustanove', poručila je Kamenov.

Roditelji se žale

Pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić kaže da usvajanje nekih rituala i običaja samo po sebi ne bi trebalo biti problematično no ističe da već godinama zaprimaju žalbe roditelja koji nisu pristali da im djeca pohađaju vjerski program. To potvrđuje tezu da vrtići ne uspijevaju organizirati vjerski odgoj na takav način da svi roditelji budu zadovoljni, a prava djece na različitost zaštićena.

'Problem su zapravo oni vjerski sadržaji i aktivnosti, poput molitve, blagoslova te vjerskih poruka, koji se u nekim dječjim vrtićima provode, odnosno nameću, izvan verificiranog programa vjerskog odgoja, izabranog od roditelja. Na takve pojave već godinama nas upozoravaju roditelji djece predškolske dobi. I tijekom 2014. primali smo takve pritužbe koje su se odnosile na pojedine vrtiće i škole', kaže Milas Klarić.

'O tome smo u svakom pojedinom slučaju obavještavali MZOS i preporučili provođenje nadzora. Upozorili smo MZOS da obvezivanje djece da sudjeluju u vjerskim sadržajima, uključujući i onu koja nisu vjernici ili su pripadnici drugih vjeroispovijedi, izvan odobrenog programa vjerskog odgoja, odnosno vjeronauka, ukazuje na njihovu diskriminaciju po osnovi vjere ili uvjerenja te predstavlja povredu Konvencije o pravima djeteta, kojom je svakom djetetu zajamčena sloboda misli, savjesti i vjere, kao i povredu Zakona o suzbijanju diskriminacije', istaknula je Milas Klarić.

MZOS ne vidi problem

U resornom ministarstvu kažu nam da je organiziranje vjerskog odgoja u vrtićima u skladu sa Zakonom koji propisuje da se predškolski odgoj i obrazovanje ostvaruje u skladu s razvojnim osobinama obitelji i potrebama djece te socijalnim, kulturnim, vjerskim i drugim potrebama obitelji.

MZOS ističe da su dječji vrtići dužni zadovoljavati potrebe i interese djeteta poštujući sve vjerske, nacionalne i obiteljske različitosti, te da se program može provoditi samo s onom djecom čiji su roditelji to svojim potpisom odobrili.

'Bitno je naglasiti da je dječji vrtić javna ustanova i svi koji rade u dječjem vrtiću moraju se pridržavati pozitivnih propisa kojima je zajamčena zaštita djetetovih prava i njegove dobrobiti zbog odrastanja u duhu prihvaćanja, tolerancije, dijeljenja, primanja kao i drugih vrijednosti koje hrvatsko društvo promiče. Stoga je iznimno važno voditi računa o osjećajima svakog djeteta i roditelja u dječjem vrtiću, posebice zbog našeg multikulturalnog i religiozno različitog okruženja', poručuju iz MZOS-a.

No iz odgovora koje smo dobili iz MZOS-a nije jasno kako je uopće moguće osigurati da se djeca podijeljena u skupine po svjetonazoru ne osjećaju izdvojena ili manje vrijedna osobito ako ostanu u manjini. Uvjeravaju na samo da reagiraju na pritužbe roditelja.