No, i Vinković i Puljak takvu su mogućnost odbacili. Neki su njihov potez doživjeli kao mogući strah od rasprave s čovjekom koji je, osim što je filozof i vjernik, također i molekularni biolog što podrazumijeva da bi trebao imati solidno znanje o evoluciji. Drugi su to doživjeli kao svojevrsnu akademsku oholost, dok su treći ostali u nedoumici bez jasnog odgovora na pitanje zašto 'bježe' od polemike?

Kako bi odgovorio zbunjenima, Vinković je jučer na svojem profilu na Facebooku objavio tekst antropologinje Eugenie Carol Scott, glasne protivnice pokušaja da se u američke škole uvedu učenja kreacionizma ili inteligentnog dizajna. Taj tekst, kaže, njegov je službeni odgovor na pitanje zašto.

'Osim objašnjenja u tom tekstu, koja potpisujem, također moram istaknuti da debatu o evoluciji nikako nemam namjeru pretvarati u osoban sukob Vinkovića s ministrom', rekao je naš fizičar za tportal.

'Moje ulaženje u raspravu to bi personaliziralo, a ja smatram da je ovo prvenstveno test za Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, za hrvatska sveučilišta, za institute i osobito za stručne udruge koje bi se trebale izjasniti o tom pitanju. Uostalom, nije mi jasno zašto si ministar dopušta ulazak u takve debate o evoluciji. Svojim javnim istupima on prije svega mora štititi ugled institucije ministra MZOS-a i brinuti se da obrazovne institucije poštuju sekularnost i ne šire pseudoznanost. A braneći sporan rad koji je objavio on može samo ići suprotno toj ulozi. Naglasio bih i to da ta uloga nije u koliziji s činjenicom da je vjernik, što dokazuje i to da su, barem koliko je meni poznato, svi HDZ-ovi ministri do sada u MZOS-u bili deklarirani vjernici', poručio je Vinković.

Ivica Puljak slaže se sa svime što je rekao Vinković.

'Još bih samo dodao da bih se radije odazvao na debatu o tome kako u sve segmente našeg društva ugraditi znanost jer će društvo 21. stoljeća biti ne samo društvo znanja, već i društvo znanosti. U debati bih rado diskutirao o tome kako će naše društvo to što prije postići', rekao je Puljak.

Argumenti protiv debate

Carol Scott u uvodu svoje argumentacije protiv debatiranja o evoluciji ističe da je u zadnjih šest ili osam mjeseci (tekst je pisan 1994. u jeku pokušaja uvođenja kreacionizma u američke škole) primila više poziva za rasprave između kreacionista i evolucionista nego u nekoliko godina prije toga.

'Ne znam što je potaknulo ovaj posljednji nagli uzlet no nisam sigurna da bi to moglo puno poboljšati znanstveno obrazovanje', napisala je Carol Scott koja je od 1987. do 2013. bila direktorica neprofitne organizacije National Center for Science Education, Inc.

Američka antroploginja kaže da znanstvenici često u dobroj namjeri, radi popularizacije prave znanosti, prihvaćaju takve pozive, no nakon debata obično ne uspijevaju shvatiti zašto se većina publike ushićeno okuplja oko njihovih oponenata, kreacionista.

Na temelju svojeg vrlo bogatog iskustva ona predstavlja ključ problema u nekoliko točaka.

Prvi problem je taj što su organizatori sličnih debata najčešće pripadnici kreacionističkog tabora, a oni su nedvojbeno uvijek i najbrojnija publika na njima. Ljudi koji razumiju i podržavaju teoriju evolucije na takvim će događajima uvijek biti u manjini, čak i kada se organiziraju u studentskim naseljima.

Drugi problem je to što se teorija evolucije temelji na prilično složenoj skupini ideja koje se ne mogu baš lako predstaviti u formatu kakav je debata. Evolucija je povezana s astronomijom, fizikom kemijom, biokemijom, antropologijom, biologijom, geologijom – kojeg god područja znanosti da se čovjek sjeti, evolucija će imati neke veze s njime. A većina publike obično raspolaže sa zastrašujuće slabim poznavanjem temeljnih pojmova u znanosti. Ako je cilj publiku naučiti nešto o evoluciji, to se uglavnom ne može postići kroz format debate, ističe Carol Scott.

Primjerice u takvim debatama netko se može pozvati na činjenicu da je slavni paleontolog i evolucijski biolog Stephen Jay Gould rekao da fosilna građa ne govori u prilog postupne evolucije. Ova izjava bit će potpuno kriva interpretacija Gouldove izjave o razinama evolucijskih promjena, a istovremeno će biti vjetar u leđa entuzijazmu koji kreacionisti, uglavnom vjernici, obično njeguju prema autoritetima. Njima će biti praktički nemoguće objasniti što je zapravo rekao slavni evolucionist, a još će teže biti ukazati na mogućnost da čak i najslavniji znanstvenici ponekad griješe, osobito oni koji su živjeli i radili prije više desetaka ili stotinjaka godina. Kreacionist će, dakle, ispaliti neku jednostavnu tvrdnju u jednoj rečenici, a znanstvenik će se potom morati baviti problemom koji nije jednostavno objašnjiva činjenica već logička ili metodološka pogreška što iziskuje jako puno vremena.

Carol Scott upozorava da su kreacionisti često vrlo vješti u lansiranju poluistina s krivim zaključcima koje će publika krivo shvatiti kao relevantne poante. U javnoj debati u kojoj nema dovoljno vremena, znanstvenik će se teško nositi s takvom tehnikom. Ako i odgovori na nekoliko kreacionističkih argumenata, nikako neće imati dovoljno vremena odgovoriti na sve. A entuzijastična, navijački raspoložena publika, sklona kreacionistu, u konačnici će zaključiti da znanstvenik nije uspio pobiti sve kritike.

Konačno čak i ako u takvoj neprikladnoj atmosferi i formatu, nalik na sportska natjecanja, znanstvenik uspije predstaviti neke odlične poante, publika neće biti impresionirana jer ona na natjecanje nije došla diviti se izvedbi protivničkog tima već svojim odabranim junacima. Štoviše, kaže Carol Scott, debata bi mogla potaknuti okupljene navijače da svoj uvećani entuzijazam iskale na nekom nedužnom lokalnom nastavniku.

Carol Scott stoga svojim kolegama poručuje da, prije nego što prihvate poziv na slične debate, dobro promisle hoće li rezultat donijeti više štete ili više koristi za cilj za koji se zalažu.