Stotinjak zaposlenika banke ima vrhovno nadzorno tijelo u Kardinalskom odboru, koji čini pet članova te predsjednik. Članovi odbora imaju petogodišnje mandate i može ih se ponovo imenovati, a od 2014. jedan od članova je i zagrebački kardinal Josip Bozanić. Prema godišnjim izvješćima Vatikanske banke, šestorica članova odbora imala su u Vatikanskoj banci 2014. deponirano 2,3 milijuna eura, što je godinu kasnije poraslo na 3,2 milijuna, da bi lani doseglo iznos od 3,4 milijuna eura.

Iako se od 2013., kada su prvi put javno objavili izvješće o poslovanju, hvale transparentnošću, odgovore na pitanja o kakvom je depozitu kardinalske komisije riječ od Instituta za religijske poslove ni nakon tjedan dana nismo dobili. Na Kaptolu su nam jasno kazali da se ne miješaju u poslove Vatikanske banke te su nas uputili na njihovu adresu, no neslužbeno su nam potvrdili da nije riječ o privatnom novcu nadbiskupa zagrebačkog, kardinala Josipa Bozanića.

To je još jedan primjer toga kako se Vatikan i dalje teško nosi s financijskom transparentnošću, unatoč tome što je posljednjih godina bilo ozbiljnih iskoraka da bi se to promijenilo. Međutim u samo nekoliko tjedana Vatikan je ostao bez dvije ključne osobe svoje financijske reforme: kardinal George Pell vratio se u Australiju kako bi odgovorio na optužbe o seksualnom zlostavljanju maloljetnika, a još neobjašnjenu ostavku prije njega dao je i glavni vatikanski revizor Libero Milone.

Kardinal George Pell dosad je bio jedna od ključnih osoba u jednoj od najvažnijih reformi unutar Vatikana otkad je za papu prije četiri godine izabran Argentinac Jorge Mario Bergoglio. U želji da unese transparentnost u vjekovima tajanstvene crkvene putove novca, papa Franjo je 2014. godine osnovao Ekonomsko tajništvo, u razini s Državnim tajništvom, središnjim papinskim tijelom za poslove Katoličke crkve.

Na čelo Ekonomskog tajništva imenovao je australskog kardinala Georgea Pella i dao mu zadatak da reformira i konačno uvede reda u vatikanske financije. Iako je Pell najavio da će se vratiti u Vatikan čim 'očisti svoje ime', slučaj na australskom sudu mogao bi se otegnuti i na 2018. godinu, a njegov petogodišnji mandat u tajništvu istječe 2019. U međuvremenu bi zamah uvođenja transparentnosti u financije Svete Stolice mogao u potpunosti posustati.

Pellov odlazak nije jedina prepreka za nastavak financijske reforme Vatikana. Desetak dana prije nego su objavljene optužbe protiv njega saznalo se da je poziciju glavnog vatikanskog revizora napustio Libero Milone. Vatikan je tada samo šturo objavio da je Milone podnio ostavku te da će Sveta Stolica odmah početi s procesom imenovanja njegovog nasljednika.

Neovisna pozicija glavnog revizora u Vatikanu stvorena je prije tri godine također u sklopu reformi, a njezina važnost proizlazi iz činjenice da glavni revizor odgovara jedino papi i ima ovlasti narediti bilo kojem vatikanskom uredu ili instituciji da mu pokaže knjige i dâ uvid u način na koji se troši novac. Nakon što je objavljeno da je Milone odstupio s pozicije pojavile su se glasine da je njegov odlazak još jedan dio vatikanskih trzavica i sukoba u vezi s reformom financija.

Promjene oko toga kako se upravlja novcem u vatikanskoj državi i Katoličkoj crkvi te koji su njegovi putovi unutar i izvan njih tema je oko koje se lome koplja već godinama. Iako je teško načuti puno izvan tradicionalno šutljivih vatikanskih zidina, odluka pape Franje da uvede red u ekonomiju Vatikana po svemu sudeći naišla je na poprilično otpora starih struktura.

Ponovimo, najistaknutiju poziciju u ekonomiji Svete Stolice ima Vatikanska banka, pravim imenom Institut za religijske poslove (IOR, tal. Istituto per le Opere di Religione). Osnovana je 1942. sa zadatkom da bude na usluzi Svetoj Stolici i klijentima u Katoličkoj crkvi diljem svijeta. Prema statutu, funkcija joj je 'pružati usluge upravljanja i čuvanja imovine koju joj povjere fizičke ili pravne osobe, a namijenjene za religiozne ili dobrotvorne svrhe'. Jednostavnije, svrha joj je pružati dio bankovnih poslova – čuvanje depozita i usluge financijskih transakcija – crkvenim institucijama i njenim dužnosnicima diljem svijeta. Banka uglavnom ne odobrava kredite.

S jedne strane osnivanje takve banke imalo je vrlo razuman praktični aspekt. Svećenici i razni crkveni misionari često borave u državama i područjima koji nemaju razvijene financijske sustave i u njihovim svakodnevnim aktivnostima institucija koja im može pružati usluge vezane uz transakcije i upravljanje novcem je dobrodošla. No jedinstvena pozicija koju Vatikan, odnosno Sveta Stolica, ima u svijetu dozvolila je i da ta banka bude daleko od ikakvog nadzora bilo kakvih drugih institucija.

Desetljećima su se gomilale optužbe i sumnje u pranje novca i slične kriminalne transakcije, a sve je to kulminiralo prije nekoliko godina. Teroristički napadi na tornjeve Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 2001. godine označili su početak globalnog postrožavanja pravila oko sumnjivih financijskih transakcija s ciljem sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma. Odbijanje Vatikanske banke da usvoji nove, strože standarde dovelo je do niza sukoba s talijanskim vlastima, među kojima je bilo optužnica protiv osoba iz menadžmenta sa sumnjama u pranje novca, kao i blokiranja transakcija kreditnim i debitnim karticama.

Posljednjih nekoliko godina situacija se ipak popravlja. Banka već nekoliko godina uzastopce objavljuje revidirane financijske izvještaje pa je tako poznato da posljednjih godina posluje s profitom, da je lani imala dobit od 36 milijuna eura (u 2015. godini 16 mil.), da je upravljala imovinom od 5,7 milijardi eura, kao i to da ima oko 15 tisuća klijenata - raznih crkvenih institucija diljem svijeta, vatikanskih ureda i institucija te svećenstva.

Iako je Vatikanska banka izvana najistaknutije tijelo koje se bavi financijama, novčani putovi su čak i u tako maloj državi kao što je Vatikan puno, puno kompleksniji. Za prihode i rashode samog Vatikana kao države, odnosno najbliže funkciji riznice ili ministarstva financija, zadužena je tzv. Administracija za imovinu apostolata, APSA (tal. Amministrazione del Patrimonio della Sede Apostolica). APSA je ured zadužen za upravljanjem 'imovinom Svete Stolice kako bi se namaknula sredstva potrebna za funkcioniranje Rimske kurije'.

George Pell je sa svoje pozicije čelnika Ekonomskog tajništva uspio natjerati većinu vatikanskih ureda da konačno počnu uredno pratiti i voditi financije i objavljivati izvještaje o tijeku novca, no APSA ne objavljuje nikakve javno dostupne izvještaje iako je poznato da upravlja imovinom vrijednom stotinama milijuna eura, uključujući nekretnine na najboljim pozicijama u Rimu, Londonu, Parizu i Švicarskoj.

Vatikan, kao država, uz godišnji proračun u razini od tristotinjak milijuna eura ostvaruje deficite koji se godišnje kreću od desetak do nekoliko desetaka milijuna eura. Iako država nadzire neka neprocjenjiva umjetnička bogatstva, glavni izvor novca su investicije, najamnine, prihodi iz muzeja i suvenirnica te prihodi koje ostvari Vatikanska banka. 'Proračunski' deficit je tako 2014. godine iznosio 26 milijuna eura, a godinu kasnije 12,4 milijuna eura.

Uz već nabrojane APSA-u, Vatikansku banku, Ekonomsko tajništvo, u Vatikanu postoji Kongregacija za evangelizaciju naroda, tijelo koje nadzire crkvene misije po svijetu i koje također upravlja znatnim brojem nekretnina. Nadalje, tu je i Prefektura za ekonomske poslove Svete Stolice, također vrsta ureda koja bi trebala nadgledati sve ustanove Vatikana što se bave ekonomskim poslovima, no nema nadzora nad Vatikanskom bankom.

Već i ovakav brzinski pregled jasno pokazuje zašto je nužna reforma financija u vatikanskoj državici, kao i zašto postoji otpor prema njoj. Parafraziranjem stare izreke, mogli bismo reći da se u Vatikanu i Katoličkoj crkvi ne zna 'tko moli, a tko plaća' te da je mnogima to savršeno odgovaralo. Neke procjene vrijednosti samo nekretnina koje su pod nadzorom Vatikana govore o ukupnom iznosu od desetak milijardi eura, no bilo kakvu realniju brojku vrlo je teško dobiti. Ne uspostavi li papa Franjo uskoro red na čelu financijske reforme, moglo bi se ispostaviti da će joj još jedino moći održati misu zadušnicu.