U osvrtu pod naslovom 'Kako ublažiti posljedice demografskog starenja stanovništva Hrvatske?', Bejaković se osvrće na rezultate popisa stanovništva u Hrvatskoj 2011. 'koji su mnoge iznenadili, posebice zbog razmjerno neočekivane visoke prosječne starosti stanovništva'.

Visoka prosječna starost stanovništva u najvećoj je mjeri nastavak prijašnjih kretanja. Dok je prosječna starost stanovništva Hrvatske 1991. iznosila 37,1 godine, 2011. se povećala na 41,7 godina (39,9 godina muškarci i 43,4 godina žene).

Ističe i kako se u razmjerno kratkom roku, od 1953. do 2011. prosječna starost ukupnog stanovništva Hrvatske povećala za punih 11 godina, a kod žena čak 11,5 godina. Naime, prosječna je starost stanovništva 1953. bila 30,7 godina, pri čemu je za muškarce iznosila 29,3 godine, a za žene 31,9 godina.

Povećanje prosječne starosti stanovništva bilo je nešto usporeno u razdoblju 1961-81., a nakon toga vidljivo je ubrzano starenja stanovništva. Godine 2011. se u odnosu na prethodni popis prosječna starost stanovništva povećala gotovo za dvije i pol godine, navodi Bejaković.

Riječ je o pojavi demografskog starenja (koju treba razlučiti od uobičajenog pojedinačnog, biološkog starenja), a posljedica je smanjenog broja mladih uslijed manjeg broja novorođenih i produženog očekivanog trajanja života.

Prosječno očekivano trajanja života u Hrvatskoj u razdoblju od 1953. do 2010. značajno se povećalo, posebice kod žena. Uslijed kvalitetnije prehrane i bolje zdravstvene zaštite svake se godine produžuje za više od tri mjeseca, naglašava Bejaković.

Očekivano trajanje života u Hrvatskoj je 1953. za muškarce iznosilo 59,1 godinu, za žene 63,2 godine, dok 2010. za muškarce iznosilo 73,5 godina, što je povećanje za 14,4 godine, a za žene se povećalo za 16,4 godine, na 78,1 godinu

Kao posljedica smanjivanja nataliteta i produživanja očekivanog trajanja života, povećao se udio stanovništva starijeg od 65 godina izražen kroz dva pokazatelja - indeks starenja i koeficijent starosti.

Indeks starenja je postotni udio osoba starih 60 i više godina u odnosu na broj osoba starih 0 - 19 godina, a indeks veći od 40 posto ukazuje na proces starenja stanovništva. Udio stanovništva starijeg od 60 godina u Hrvatskoj neprestano raste, te se sa 115 posto indeksa starenja približio udjelu koje staračko stanovništvo ima u razvijenim europskim zemljama.

Koeficijent starosti je postotni udio osoba starih 60 i više godina u ukupnom stanovništvu, a kad prijeđe 12 posto, smatra se da stanovništvo ulazi u proces starenja. Od 1953. koeficijent starosti se više nego udvostručio i sada iznosi 24,1 posto, a 1953. je bio 10,3 posto.

Ističe kako promjene u dobnoj strukturi stanovništva Hrvatske imaju mnoge nepovoljne utjecaje, prije svega vezane uz tržište rada i mirovinske rashode.

Hrvatska općenito ima nisku stopu aktivnosti i zaposlenosti stanovništva, ali posebice niske su stope aktivnosti i zaposlenosti starijeg stanovništva. Po podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, prosječna starost osoba koje odlaze u starosnu mirovinu je nešto preko 61 godinu života uz 32 godine radnog staža, a kod invalidskih mirovina tek 53 godine života i 23 godine staža.

'Najkraće, još uvijek odlazimo razmjerno rano u mirovinu. Živimo razmjerno dugo te prilično dugo koristimo mirovinu: žene gotovo 20 godina, a muškarci oko 12. Iako su mirovine prilično male, veliki broj umirovljenika uvjetuje značajna izdvajanja koja iznose više od 11 posto BDP-a s tendencijom rasta. Zbog nedostatnih doprinosa to iziskuje velike transfere iz državnog proračuna što izravno pogoršava proračunski deficit', navodi Bejaković.

Osvrće se pritom i na pitanje kako zadržati starije stanovništvo na tržištu rada

Često javni mirovinski sustavi kažnjavaju rad i potiču starije radnike da napuste radnu snagu jer se raniji odlazak u mirovinu vrlo malo ili uopće ne kažnjava, dok se kasniji odlazak ne nagrađuje, navodi Bejaković koji smatra kako bi odluke o odlasku u mirovinu trebale donositi po osobnom stavu i sklonostima, a ne stoga što se dulji rad kažnjava

Značajnu ulogu, kako ističe, trebalo bi odigrati uvođenje kapitaliziranog mirovinskog sustava, a potrebno je u javnom mirovinskom sustavu (prvi stup međugeneracijske solidarnosti) stalno istraživati mogućnosti zadržavanja još uvijek radno sposobnih starijih ljudi u svijetu rada.

Naglašava i kako je potrebno razbijati kriva vjerovanja kako će se zapošljavanjem starijih smanjiti prostor za zapošljavanje mlađih osoba. 'Broj radnih mjesta u gospodarstvu nije ni nepromjenjiv, ni fiksan, već ovisi o mnoštvu čimbenika, a u najvećoj mjeri o cijeni rada. Ako je rad jeftiniji onda će i zaposlenih biti više', navodi Bejaković i ističe kako se zbog visoke ukupne cijene rada, sužava prostor za zapošljavanje starijih i mladih osoba u službenom gospodarstvu i/ili povećava neslužbeno (sivo) gospodarstvo.

'Zbog svega navedenog važno je istražiti mogućnost sufinanciranja zapošljavanja starijih osoba te njihova primanja - kao uostalom i primanja svih zaposlenih - više vezati uz produktivnost. Konačno, potrebno je potaknuti zakonodavna rješenja koja će omogućiti fleksibilniji i kraći rad od uobičajenog te razmotriti sustav djelomičnog umirovljenja. Starije osobe moraju imati jasne i bolje poticaje te mogućnost i uvjete da nastave raditi, ali i same kroz cjeloživotno učenje i obrazovanje moraju poboljšati svoju zapošljivost, znanja i stručnost', zaključuje Bejaković.