Rekao je to tportalu šef Plive i HUP-ove Udruge proizvođača lijekova Mihael Furjan. On vodi tvrtku u kojoj prosječne bruto plaće iznose oko dvije tisuće eura, što je znatno više od hrvatskog prosjeka. Visoke plaće znače i visoka davanja državi, zbog čega je Furjan zadovoljan svakim poreznim rasterećenjem jer konkurentske zemlje poput Bugarske imaju puno manje poreze. 

Furjan zaziva i reformu zdravstvenog sustava koji gomila dugove i ima potencijala da postane 'novi Agrokor'. Problem vidi u bolnicama, kojih je previše i nisu efikasne, a taj bi problem riješio smanjenjem njihova broja i jačanjem konkurencije, kako međusobne, tako i one iz privatnog sektora. 'Iako svi misle da imamo besplatno zdravstvo, to nas svake godine košta tri milijarde eura', rekao nam je Furjan. 

Kakve je rezultate Pliva ostvarila prošle godine?

Plivi je prošla godina bila jedna od najboljih u povijesti. Prihodi će nam biti slični kao i godinu prije jer nismo imali značajnih jednokratnih prihoda kao 2016. Prodaja je rasla, a izvoz je porastao za četvrtinu. Nastavljamo pozitivne trendove u farmaceutici, jednom od najvećih pokretača hrvatskog gospodarstva. Zaposlili smo 250 novih ljudi, što je značajno u kontekstu činjenice da je Teva u silaznoj putanji kad je riječ o zapošljavanju. Sve u svemu, imali smo sjajnu godinu bez obzira na turbulentnu situaciju na hrvatskom zdravstvenom tržištu i velike promjene na svim ključnim tržištima u svijetu.

Pliva je oduvijek na glasu kao jedan od najvećih izvoznika. Koja su vaša ključna tržišta i o kojim iznosima govorimo?

Kada se sve zbroji, Plivi je najvažnije tržište Europske unije. Sjedinjene Američke Države najveće su pojedinačno tržište s oko 900 milijuna kuna prodaje. Na drugom je mjestu Njemačka, u koju se prije desetak godina izvozilo vrlo malo. Vrlo nam je važna i Rusija, Hrvatska, kao i niz drugih europskih zemalja. Značajno smo rasli i u Ujedinjenom Kraljevstvu, na što smo posebno ponosni jer vrlo malo hrvatskih kompanija izvozi u tu zemlju. Prvi smo izvoznik u SAD, a prisutni smo i na tržištima Kanade, Japana i Australije, što je za hrvatske prilike dosta egzotično.

Koliko vašeg prihoda od prodaje otpada na izvoz?

Devedeset posto našeg prometa je izvoz, od čega na izvoz u SAD otpada oko 25 posto. Naš izvoz iznosio je gotovo tri i pol milijarde kuna. Ne izvozimo samo tablete i injekcije, tj. proizvode, već i rješenja.

Na što točno mislite?

Ono što se u statističkim izvještajima prikazuje su proizvodi, a imamo nekoliko stotina ljudi koji rade za našu organizaciju i podržavaju procese na drugim tržištima. Kroz naše centre provodimo aktivnosti vezane uz financije, nabavu, ljudske potencijale i IT, a podržavamo i kontrolu kvalitete, farmakovigilanciju i drugo. Riječ je o 500 do 600 ljudi koji primarno pružaju podršku primjerice tržištima Njemačke, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva, a ne hrvatskom tržištu. Malo hrvatskih kompanija ima takav oblik dijeljenih usluga. IBM ide u tom smjeru, ali ne znamo ni za jednu drugu značajniju kompaniju koja je kao dio velikog sustava privukla takve centre u Hrvatsku. Primjerice, računovodstvene transakcije za Tevu u Europi rade se u Zagrebu, na našim sustavima. Tevini računi, dakle, obrađuju se kod nas. Na to smo jako ponosni. Takvi poslovi zahtijevaju visokoobrazovanu radnu snagu i čak 55 posto naših kolega visokoobrazovani su stručnjaci.

Završen je jedan od najvećih investicijskih ciklusa Plive. Što ste sve napravili i u kojem smjeru će se kompanija razvijati?

Imali smo najveće investicije u zadnjih 25 godina. Krajem devedesetih napravljen je veliki proizvodni pogon u Savskom Marofu, a prije 16 godina izgrađen je pogon za proizvodnju oralnih lijekova, nakon čega je uslijedila stanka od desetak godina. Potpuno nov pogon za proizvodnju suhih oralnih oblika izgrađen je 2013. godine, širili su se kapaciteti za injekcije, a 2016. otvorili smo novi, višenamjenski pogon za proizvodnju djelatnih farmaceutskih tvari koje su ključan dio lijeka. U prosjeku, u tableti je od 10 do 40 posto aktivne tvari, a ostalo su pomoćne supstance koje npr. stabiliziraju formulu, omogućavaju produženo djelovanje ili popravljaju okus. Sami proizvodimo lijek od početka do kraja, što nam smanjuje troškove i povećava konkurentnost. Cijela domaća farmaceutska industrija je u zamahu: prošle godine Belupo je otvorilo novi pogon, prije dvije godine to je učinio Jadran galenski laboratorij, a Krka je proširila svoje kapacitete. Svi se krećemo u pozitivnom smjeru, kompanije posluju dobro i zbog toga i ulažu, a dobar okvir pružile su nam i olakšice za investicije.

Koliko je novca farmaceutska industrija uložila u poslovanje u proteklih nekoliko godina?

Proizvođači lijekova u Hrvatskoj uložili su preko tri milijarde kuna u nova postrojenja. To je jedina industrija, uz možda turizam, koja je imala tolike investicije. Stopa poreza na dobit smanjila se s 20 na 18 posto, ali želimo da država kroz poreznu politiku dodatno oslobodi poreza na dobit one kompanije koje ulažu u istraživanje i razvoj te provode druge investicije. Te olakšice farmaceutska industrija doista koristi.

U što ste konkretno ulagali lani?

Prošle godine nismo imali velike kapitalne investicije, ali uložili smo oko 300 milijuna kuna u opremu i prostore. Farmaceutska industrija plaća svoje ljude vrlo dobro i za gospodarstvo ima multiplikator koji je mnogo veći nego u drugim industrijama. Sve dobro plaćene industrije, poput ICT-ja, koje ulažu u znanje zapravo moraju imati vjetar u leđa da bi se borile s konkurentima. Prirodna konkurencija nisu nam Danska ili Engleska. Konkurentniji smo od njih, ali imamo problem kada se mjerimo s Češkom ili Bugarskom, jer one imaju mnogo manje porezno opterećenje. Bugarska ima flat tax od deset posto, što je gotovo nevjerojatno. Nama nije problem plaćati minimalce jer na njih poreznog opterećenja ni nema, ali u našoj tvrtki nema djelatnika na minimalnoj plaći.

Kakve su plaće u Plivi?

Prosječna bruto plaća u Plivi iznosi oko dvije tisuće eura, što je znatno iznad hrvatskog prosjeka. Početnička plaća je iznad prosjeka Grada Zagreba i Hrvatske, a već tu je veliki porezni udar. Vrhunskog stručnjaka ne možete plaćati puno manje od 15.000 do 20.000 kuna jer će otići u Irsku i raditi za 30.000 kuna. Država mora prepoznati važne sektore i ljude s bruto plaćom od 20.000 kuna ne smatrati bogatašima, jer je to u zapadnoj Europi donji srednji sloj. Čovjek koji dobije 11.000 kuna neto za firmu je trošak od 23.000 kuna. Toga nema nigdje u Europi. Primjerice, u Danskoj ili Francuskoj tako se oporezuju oni s ekstremno visokim dohocima, primjerice 30.000 eura mjesečno. Takve i treba oporezivati, a ne zaposlenike s 20.000 kuna bruto, kojima 40 posto tog iznosa zapravo bude i isplaćeno, jer ostalo ode na poreze i prireze.

Kako komentirate poreznu reformu i što bi se još moglo učiniti da ojačamo gospodarstvo?

U Hrvatskoj je oporezivanje potrošnje natprosječno visoko, PDV je ovdje mnogo viši nego u usporedivim zemljama. Porezni kapacitet općenito raste s gospodarskim rastom i većim društvenim proizvodom. Danska ili Velika Britanija, naprimjer, imaju daleko veći porezni kapacitet nego Hrvatska ili Poljska. Naš je problem taj što su porezne stope mnogo veće u odnosu na zemlje koje su nam stvarno konkurencija i koje su na sličnom stupnju gospodarskog razvoja. Država opterećuje potrošnju, a imamo i izuzetno visok porez na rad, koji je udar na poslodavca. S druge strane, izuzetno malo oporezujemo imovinu. Bez obzira na to je li riječ o nekretninama ili drugim oblicima imovine, u odnosu na druge zemlje mi smo u nepovoljnom položaju. Kao poslodavac voljeli bismo da se troškovi rada rasterete. To bi bio najbolji vjetar u leđa našim kompanijama - zadržali bismo zaposlenike, zaposlili nove ljude i naši stručnjaci ne bi odlazili u inozemstvo. Drago nam je da je prošle godine Vlada bila dovoljno hrabra da podigne neoporezive iznose i smanji porezne stope na srednje i veće plaće. To nam je bitno jer moramo naše najbolje stručnjake plaćati nekoliko tisuća eura bruto, od čega oni dobiju polovinu, a ostatak ode na poreze i doprinose. Očekujemo da država nastaviti smanjivati porez na rad.

U zadnje četiri godine imali smo tri Vlade. Jesmo li izgubili to vrijeme ili se po vama nešto ipak pokrenulo?

Rast BDP-a iznosi tri posto, a često ne računamo to da uz veliko iseljavanje, koje iznosi otprilike jedan ili dva posto, realan rast po glavi je pet posto, što i nije tako loše za zemlju u kojoj odlazi dio radne snage. Taj je rast vrlo dobar s obzirom na situaciju otprije tri ili četiri godine. Pa ipak, rezultat je lošiji u odnosu na konkurenciju – Sloveniju, baltičke zemlje, Rumunjsku. To su zemlje koje bilježe rast od pet do šest posto. Vjerujemo da će do rasta doći nakon dodatnog poreznog rasterećenja. To može biti i smanjenje parafiskalnih nameta, čije ubiranje često stoji više nego što oni donose. To su skriveni nameti koje treba ukinuti i koji bi se trebali plaćati kroz redovne poreze.

Što bi za Plivu značilo uvođenje eura?

Uvođenje eura bitno će nam smanjiti niz tečajnih razlika jer izvještaje iz različitih zemalja treba pretvoriti u dolare koji su nam izvještajna valuta. Tu su računovodstveni troškovi, kao i veliki rizik vezan uz kunu. Uvođenjem eura smanjili bi se rizici i kamate. Iako se ne čini da bismo eurom postigli velike uštede, uklonili bismo velike barijere i postigli učinke koji će biti daleko veći nego što se naizgled čini. Vlada ne smije stati. Ako je potrebno, treba poduzeti i više manjih koraka kako bi smanjila birokraciju i uklonila administrativne prepreke.

Kako komentirate probleme koje neke industrije imaju s nedostatkom radne snage?

Velik je problem obrazovni sustav koji nije prilagođen potrebama tržišta. I u Plivi već danas imamo velik broj robota, a za deset godina bit će ih posvuda. Na to nitko neće biti spreman i opet ćemo se iznenaditi kako se svijet promijenio. Naša administracija trebala bi prepoznati obrazovanje kao ključni dio cijelog sustava, koji ljude mora usmjeriti u područja u kojima ima posla. Nedostaje ljudi čak u građevinskoj industriji, a da ne spominjemo informatiku i druge specijalizirane industrije. Tu se 'gotovog čovjeka' jednostavno ne može naći.

Koliko vas pogađaju rokovi plaćanja na domaćem tržištu lijekova – kako komentirate stanje u domaćem zdravstvu?

Većina građana misli da je naše zdravstvo besplatno, ali ono zapravo svake godine stoji tri milijarde eura. Hrvatska u zdravstvo ulaže oko sedam posto proračuna. Naši ljudi moraju shvatiti da ništa nije besplatno i da tri milijarde eura zdravstva plaćaju kroz doprinose koji su prilično visoki u usporedbi s izdvajanjima u drugim zemljama. Tu nema mnogo prostora za dodatna povećanja i svi bi voljeli da taj iznos bude što manji. Problem je to što zdravstvo trenutno ima manje prihode od onoga što troši, a ta odstupanja se, ovisno o izvoru, kreću od pola do dvije milijarde godišnje. Država je preuzela obvezu koju ne izvršava u potpunosti pa je činjenica da država HZZO-u ne uplaćuje novac za osiguranike koji su po raznim osnovama oslobođeni plaćanja. Također postoje zakoni koji propisuju da duhanska industrija plaća trošarine, od čega bi dio trebao ići u zdravstvo, no to nije uvijek tako. U zadnjih desetak godina suočeni smo s istim problemom: prihoda nema dovoljno, a medicina ide naprijed. Smrtne bolesti se danas liječe, a ljudi žive s bolestima koje su se nekad smatrale neizlječivima. To je skupo. Jednostavno trebamo biti spremni da ćemo s demografskim promjenama i sa starijim stanovništvom imati potrebe za više zdravstvene skrbi.

U kojem smjeru bi trebala ići reforma zdravstva?

Sukladno procjeni EU-a, troškovi zdravstva mogu samo rasti, a država treba raditi na većoj učinkovitosti sustava, kao primjerice na konsolidaciji bolničkog sustava u kojem još uvijek ima dosta neefikasnosti. Za to je potrebno puno političke volje, no promjene su potrebne i to je posao Vlade. Oni bi trebali uplatiti novac za oslobođenje plaćanja doprinosa i novac od duhanskih trošarina. Bilo bi dobro da građani postanu svjesni toga da su osobna izdvajanja u Hrvatskoj relativno mala po glavi stanovnika u usporedbi s drugim europskim zemljama, što utječe na kvalitetu usluge. Moram pohvaliti ministra financija Zdravka Marića jer se u prosincu u sustav ulilo 800 milijuna kuna, što znači da ima volje za to da se u zdravstvo više ulaže. Pliva u Hrvatskoj ostvaruje samo 11 posto prodaje, ali u pitanju je naš ugled – stavljamo svoje ime ispred pacijenta i ne možemo si dopustiti da zaustavimo prodaju lijekova jer nam netko plaća nakon 300 ili više dana. Čini mi se da se polako shvaća da su zdravstvo i mirovinski sustav kralježnica društva. Velik problem su i liste čekanja, a to treba popraviti kroz malo jaču tržišnu utakmicu i bolju alokaciju. Nju donosi privatna konkurencija ili ona među bolnicama.

Koliki je utjecaj krize u Tevi na poslovanje Plive? Kakav je uopće vaš položaj unutar grupe?

Teva je ušla u veliku konsolidaciju još u kolovozu 2016., nakon preuzimanja Actavisa. Ta je transakcija vrijedna gotovo 40 milijardi dolara. Od tada se broj zaposlenika u grupi smanjio za pet do šest tisuća, dok je u Hrvatskoj zaposleno 250 novih ljudi. Restrukturiranje se nastavlja, u medijima je sve najvažnije već rečeno. Značajno će se smanjiti broj proizvodnih lokacija, kojih Teva danas ima oko 70. Zasad nemamo konkretne ciljeve za Hrvatsku, ali ne očekujemo veće promjene kao što je primjerice zatvaranje pogona u Hrvatskoj. Ponosni smo na njih jer su to Tevine strateške lokacije zbog nižih troškova, znanja i kvalitete.

Trebaju li vaši radnici strahovati od otkaza?

Za mjesec do dva znat ćemo više podataka. Podsjećam da je Pliva nakon ulaska Teve 2009. godine broj zaposlenih u Zagrebu smanjila na 1600, a taj je broj s vremenom sustavno rastao. Ako bude promjena u nekim organizacijskim jedinicama, uvjeren sam da za neko vrijeme broj zaposlenih neće biti manji u odnosu na danas, kada ih imamo oko 2300.

Jeste li surađivali s bivšim premijerom Tihomirom Oreškovićem i kakav je dojam ostavio na vas?

Upoznao sam ga tek kad sam došao u Plivu, a on je već prešao u središnjicu Teve u Amsterdamu. Dobro smo surađivali, a kada je otišao u politiku, mi smo mu zaželjeli mnogo sreće. Za nas nije bio jednostavan njegov prelazak u politiku jer se sve što je činio u politici gledalo iz perspektive Teve. Za nas je danas važna činjenica da se ova Vlada ponaša u maniri dobrog gospodarstvenika i ne troši više nego što zarađuje. To radi većina naših ljudi i obitelji, a takvu politiku treba podržati.

Hrvatska je doživjela fijasko s pokušajem privlačenja Europske agencije za lijekove u Zagreb. Jeste li vi kao šef Plive bili angažirani u kojem dijelu tog posla i jesu li vas grad ili država uopće konzultirali po tom pitanju?

Imali bismo velike koristi da je ta agencija u Zagrebu. To znači dolazak 500 stručnjaka i to bi bio nevjerojatan uspjeh za Hrvatsku. Nažalost, nismo imali velike šanse jer nemamo tehničke uvjete, nemamo dobru izravnu povezanost Zagreba s drugim metropolama, dovoljan broj internacionalnih škola i sl. Dodatno, sadašnji zaposlenici Agencije, čije se mišljenje uvelike uvažavalo, nisu željeli doći u Zagreb, kao i u niz drugih europskih gradova. Kao industrija nismo imali sastanke niti nas je itko pitao kako bismo mogli pomoći. Da smo imali uvjerljive argumente, vjerojatno bi bilo i više podrške, pa i naše kompanije. No svaka utakmica mora biti koliko-toliko ravnopravna, a ova to nije bila. Na kraju su u utakmici ostali Amsterdam i Milano, a rezultat je odlučen bacanjem novčića, što je također nevjerojatno.