Slavljene inozemne investicije, popularna mjera ekonomske atraktivnosti neke zemlje i nerijetko sredstvo ekonomsko-političke propagande, ne moraju nužno biti pokazatelj potencijala gospodarskog rasta neke države i indikator uspjeha lokalnih ekonomskih politika. Istraživanje koje su proveli Međunarodni monetarni fond (MMF) i Sveučilište u Kopenhagenu pokazalo je, naime, da gotovo 40 posto svjetskih ulaganja, u iznosu od oko 15 bilijuna dolara, prolazi kroz kompanije bez stvarnih poslovnih aktivnosti. U stvarnosti, riječ je o tvrtkama osnovanim za financijsko inženjerstvo 'često kako bi multinacionalne kompanije smanjile svoje porezne obaveze', navodi se u studiji.

Istraživači koji su izradili analizu nazivaju takva strana ulaganja 'fantomskim' kapitalom, a gotovo polovica spomenutog iznosa identificirana je kao ulaganja u Nizozemsku i Luksemburg, iako se među popularnim odredištima nalaze i Malta, Irska, Švicarska, Hong Kong, Singapur, Cipar, Mađarska te razni teritoriji pod britanskom kontrolom. Američki ekonomist čiju izjavu prenosi londonski The Financial Times kaže da je istraživanje pokazalo da su 'takve tvorevine – fantomske kompanije ili fantomske investicije – optimizirane za minimiziranje globalnih poreznih obveza kompanija'.

Dodaje i da 'Apple ne proizvodi svoje telefone u Irskoj, niti Apple dizajnira ili razvija najveći dio svojih operativnih sustava u Irskoj, no jedna od najvećih američkih stranih investicija u ovom trenutku upravo je vlasnički udio koji Apple drži u Apple Irelandu', svojoj kompaniji u Irskoj. Studija je pokazala i da su čak dvije trećine inozemnih investicija u Irsku - 'fantomske'.

Usprkos naporima posljednjih godina da se stane na kraj multinacionalnim kompanijama koje raznim pravnim kombinacijama i financijskim inženjeringom na sve moguće načine pokušavaju izbjeći plaćanje poreza, istraživanje danskih stručnjaka pokazalo je da udio takvog kapitala raste u cjelokupnom iznosu stranih ulaganja. Krajem prošlog desetljeća oko 31 posto ukupnog globalnog iznosa stranih ulaganja bilo je 'fantomsko', da bi se taj udio do 2017. popeo na 38 posto.

Udjeli pojedinih država mogu snažno oscilirati iz godine u godinu. U spomenutom razdoblju udio koji fantomske investicije imaju u stranim ulaganjima u Ujedinjenu Kraljevinu porastao je s tri na 18 posto. S druge strane udjeli takvih investicija u Belgiji ili Švedskoj su s oko 30 pali na manje od 10 posto, navodi se u istraživanju.

Rezultati studije dolaze u trenutku u kojem razne države pokušavaju srezati nepopularnu praksu plovidbe kapitala među raznim poreznim oazama. Reforme poreznih sustava nalaze se visoko na listi prioriteta razvijenih država, a Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development) dobila je zadatak da do iduće godine pronađe nekoliko prihvatljivih rješenja. Francuska je nedavno samostalno povukla potez u tom smjeru odlukom da razreže porez na poslovanje globalnih tehnoloških kompanija u toj državi.

Stručnjaci komentiraju da su početkom desetljeća napori kojima se nakon fiskalnog i političkog pritiska uzrokovanog financijskom krizom pokušala spriječiti jača selidba kapitala u države s povoljnim poreznim tretmanom rezultirali upravo suprotnim – još jačim pokušajima da se izbjegnu porezi. Iz nečega što je bilo tek usputna pojava u globalnoj ekonomiji selidba kapitala pretvorila se u njen sustavni faktor. Reforme koje su u tijeku trebale bi donekle poboljšati situaciju jer su usmjerene u to da se porezi razrezuju temeljem stvarne poslovne aktivnosti u određenoj državi.

Unatoč nepopularnim rezultatima istraživanja, potencijal inozemnih investicija u pojedinu državu ne bi se smio zanemarivati. O tome gdje će i na koji način biti usmjeren novac stranih ulagača u konačnici odlučuje država, odnosno na vlastima je da onemoguće dolazak novca kojem je cilj jedino deponiranje u svrhu izbjegavanja poreznih obaveza, a ne i njegovo aktivno investiranje. Za to je, naravno, kao uostalom i za one države kojima ne smeta činjenica da ih se smatra poreznim oazama, potrebno imati jasno definiranu investicijsku politiku, nešto što učestalo nedostaje pojedinim državama u koje onda strane investicije stižu nasumce, kaotično i slučajno.