Koliko su duboko u problemima talijanske banke, možda najbolje govore cijene njihovih dionica. Vrijednost dionica najveće talijanske banke Unicredit (u čijem je vlasništvu i Zagrebačka banka) od početka ove godine skliznule su za čak 65 posto. Dionice banke Intesa Sanpaolo, vlasnika Privredne banke Zagreb, zabilježile su nešto blaži, ali još uvijek vrlo ozbiljan pad od 45 posto u istom razdoblju.

Situacija na burzama odraz je zabrinutosti investitora i javnosti oko budućnosti talijanskih banaka. Problem koji im zagorčava život je razina nepovratnih kredita. Prema posljednjim podacima, iznos kredita s kojima Talijani i tamošnje kompanije kasne u otplati više od tri mjeseca dosegnuo je 360 milijardi eura, što predstavlja petinu ukupnih odobrenih kredita. U prosječnim uvjetima udio nepovratnih kredita u nekom bankovnom sustavu se kreće do četiri posto, a brojke iznad toga već pozivaju na opreznost.

Otužna ekonomija

Razlozi koji su doveli do ovako ozbiljne situacije leže prije svega u otužnoj talijanskoj ekonomiji, ali i u svojevremenoj reakciji talijanskih banaka na financijsku krizu 2008. i 2009. godine. Nakon tadašnjeg šoka banke u mnogim državama svijeta potražile su državnu pomoć kako bi privremeno stabilizirale svoje poslovanje. Za razliku od njih, najveće talijanske banke nisu bile u tolikim problemima da bi spas tražile u podršci iz proračuna. Umjesto budžetske financijske injekcije, one su pribjegle prikupljanju kapitala od privatnih investitora.

U tom trenutku to je izgledao kao dobar potez kojim se zadržava povjerenje u talijanski bankovni sustav jer nije bio u tolikim problemima kao banke u Britaniji, Irskoj ili Nizozemskoj. No talijanska ekonomija u međuvremenu nije doživjela dugo očekivanu renesansu. U posljednjih 15 godina talijanski BDP (bruto domaći proizvod) niti jednom nije porastao više od dva posto, a u trećini tih godina talijanska je ekonomska aktivnost imala negativan predznak. Lani im je BDP porastao tek 0,8 posto. Zbog svega toga talijanske kompanije i građani sve teže vraćaju kredite.

Trenutno se zato u najvećim problemima nalazi najstarija svjetska banka, Monte dei Paschi di Siena. Banka, treća po veličini u Italiji, osnovana je još 1472. godine, no posljednje desetljeće joj je najproblematičnije u dugoj povijesti. Cijena dionice u nepunih godinu dana stropoštala joj se za čak 85 posto. Iznos nepovratnih kredita samo u toj banci je lani dosegnuo gotovo 47 milijardi eura i država joj je posljednjih godina nekoliko puta pomagala kako bi se izvukla iz krize, a i sama je banka u nekoliko navrata prikupljala privatan kapital. Europska centralna banka naredila joj je da razinu nepovratnih kredita do 2018. smanji za 30 posto, no pitanje je hoće li se ta banka, a i talijanski sustav održati na nogama do tada.

Ne mogu računati na državu

Problem pogoršavaju pravila Europske unije koja su stupila na snagu s početkom ove godine. Proteklih godina banke koje su se našle u ozbiljnim problemima mogle su zatražiti pomoć svojih država. Država bi tada najčešće preuzela određeni vlasnički udio u banci, a kapital koji bi zauzvrat uplatila banci dolazio bi iz proračuna. Kako se na taj način banke zapravo spašavaju novcem poreznih obveznika, odnosno svi građani ispaštaju zbog lošeg poslovanja neke banke, EU je postrožio pravila i od ove godine banka koja bi zatražila takvu državnu pomoć automatski bi se smatrala bankrotiranom.

Istovremeno, pravila Unije diktiraju i da u takvom slučaju gubitke moraju podnijeti i vlasnici obveznica koje su te banke izdavale kako bi prikupile kapital za financiranje svojeg poslovanja. U osnovi, takvo pravilo ima smisla jer su vlasnici tih obveznica većinom veliki institucionalni investitori poput drugih banaka ili fondova. No situacija u Italiji je donekle jedinstvena jer neuobičajeno velik dio bankovnih obveznica drže obični građani kao jedan od načina štednje. Prema nekim procjenama, čak 200 milijardi eura obveznica koje bi izgubile barem dio vrijednosti kad bi se banke išlo spašavati državnim novcem nalazi se u vlasništvu talijanskih građana.

Kad je lani u sličnoj transakciji u kojoj su spašavane četiri manje banke talijanska država također donijela odluku da će dio štete snositi i vlasnici obveznica tih banaka, došlo je do masovnih prosvjeda, a jedan od vlasnika obveznica je čak počinio samoubojstvo.

Talijanske banke bi stoga trebale dodatni kapital potražiti kod privatnih investitora, no oni nisu voljni ulagati baš zbog nesigurnosti sustava i cjelokupne tamošnje ekonomije. Jedan takav pokušaj bilo je osnivanje fonda Atlante, za što su financijske kompanije u travnju prikupile 4,25 mlrd. eura. No taj je iznos već djelomično potrošen na spašavanje dviju manjih banaka na sjeveru Italije, a ostatak je daleko od iznosa koji je potreban kako bi se vratilo povjerenje ulagača. Procjenjuje se da samo spomenuta Monte dei Paschi di Siena treba između dvije i šest milijardi eura svježeg kapitala.

Renzijev čvor

Talijanski premijer Matteo Renzi nalazi se stoga u vrlo nezavidnoj situaciji. Pritisak javnosti i problemi u bankama ukazuju na to da će se bankovna kriza u Italiji vrlo teško riješiti bez pomoći države. No jedna od posljedica referenduma u Britaniji i tzv. Brexita je i sve čvršći stav Njemačke o tome da se neće dozvoljavati kršenje europskih pravila. Renzi je već zbog ozbiljnosti situacije od Bruxellesa zatražio šestomjesečnu iznimku od pravila za državnu pomoć bankama za Italiju, no ona je zasad odbijena iako ta odluka nije nužno konačna. Vjeruje se da bi šest mjeseci bilo dovoljno da se ovaj puta pomogne talijanskim bankarima da se izvuku iz potencijalno vrlo ozbiljnih gubitaka.

Renziju gori pod nogama i zbog talijanskog referenduma najavljenog za listopad ove godine. Na referendumu bi se trebalo odlučivati o ustavnim promjenama kojima bi se omogućilo reformiranje talijanske politike, što bi trebalo dovesti do bržih i lakših promjena u tamošnjoj birokraciji i administraciji. Te bi promjene u konačnici imale pozitivan učinak i na gospodarstvo. Talijanskom premijeru je zbog toga potrebna podrška građana koju bi lako mogao izgubiti bude li na bilo koji način primoran slijepo slijediti europska pravila. Procjenjuje se da bi Renzi, ukoliko ne naiđe na razumijevanje u Bruxellesu, mogao pribjeći i kršenju tih pravila kako bi osigurao kakvu-takvu podršku među talijanskim glasačima barem do jeseni.

Kako god izgledalo konačno rješenje, talijanske banke teško da će se same izvući iz gabule. U sadašnjem stanju one nevoljko odobravaju nove kredite poduzećima, a bez njih je opet otežan gospodarski oporavak bez kojeg teško da će se umanjiti problemi u bankama. Ovu cikličku vezu morat će vrlo brzo na neki način prerezati Renzi jer bi se, u protivnom, kaos s ulica koji je mjesecima pratio grčku financijsku krizu vrlo lako mogao trajektno prebaciti tek nešto zapadnije na Mediteranu.