Spektakularni početak ovog tjedna, kad je u policijskoj akciji priveden niz bivših odgovornih osoba koncerna Agrokor, podsjetio je na holivudske filmove u kojima policija upada u domove kriminalaca i odvodi ih u strahu da ovi ne bi pobjegli ili uništili dokazne materijale.

Iako se u nekoliko dana nakon oštrog poteza domaćih policajaca ispostavilo da je sve to bila samo predstava za javnost – jer niti su bivši Agrokorovi menadžeri planirali bijeg iz Hrvatske niti je akcija donijela bilo kakve nove dokazne materijale u postupcima u kojima se pokušava utvrditi jesu li i za koliko šefovi i vlasnik Agrokora oštetili kompaniju, bilo je simpatično na trenutak pomisliti da je Hrvatska ipak država u kojoj se korporativni kriminal ozbiljno shvaća.

Korporativni, odnosno poslovni kriminal relativno je široki pojam koji obuhvaća niz djela u kojima menadžeri ili odgovorne osobe u kompanijama rade na štetu bilo kompanija bilo potrošača proizvoda te kompanije ili na štetu okoline i države. Svi se oni u osnovi svode na nepoštivanje pravila i zakona ili nemoral osoba koje vode kompaniju i koje nezakonitim postupcima pokušavaju sebi ostvariti korist.

Načina na koje se to može napraviti je bezbroj, a konačnu štetu je nerijetko vrlo teško utvrditi. Iako se možda računovodstveno i može odrediti neka brojka, dodatne negativne posljedice koje ostavlja korporativni kriminal znaju biti vrlo široke i teško procjenjive.

Zato je među stotinama i stotinama primjera iz povijesti korporacija i biznisa teško napraviti jedinstvenu listu onih koji su ostavili najveću štetu. Teško je, primjerice, odrediti je li veću štetu izazvala tragedija u indijskom gradu Bhopalu kad je krajem 1984. godine iz tvornice kemijskih spojeva Union Carbide ispušten otrovni plin metil-izocijanat zbog čega je umrlo nekoliko tisuća osoba, a barem pola milijuna ih je imalo zdravstvene poteškoće, ili je veća šteta nastala kad je krajem 2008. godine propala američka investicijska banka Lehman Brothers koja je u tom trenutku imala aktivu vrijednu 639 milijardi američkih dolara, podjednako velike dugove, i koja je gurnula cijeli svijet u financijsku i ekonomsku krizu.

Je li veći korporativni kriminal bio šteta za okoliš koji je u Ekvadoru ostavilo crpljenje nafte američke tvrtke Texaco protiv koje se vodi desetljećima dugi sudski proces ili je veći zločin bila prijevara u kojoj je kroz piramidalnu shemu koju je vodio investitor Bernie Madoff nestalo 65 milijardi dolara i u kojoj je oštećeno stotine i stotine njegovih klijenata.

U želji da ipak istaknemo neke najveće korporativne skandale kroz povijest pokušat ćemo izdvojiti one koji bi se mogli povezati s načinom na koji je šteta, barem ako se zaključuje prema onome što je dosad objavljeno i javno poznato, ostvarivana u Agrokoru, a to je da se friziranjem financijskih izvještaja skrivalo pravo stanje kompanije s ciljem da se, barem privremeno, prikriju gubici i stvori umjetna slika o situaciji u korporaciji. Takav način prijevare još nosi i eufemizam 'kreativno računovodstvo' jer se sloboda koju dozvoljavaju računovodstveni postupci primjenjuje poprilično liberalno, zbog čega kriminal može godinama biti skriven u financijskim knjigama i na svjetlo dana ga istjera tek neka velika promjena zbog koje više nije moguće skrivati pravo stanje stvari.

Iako se banke, strogo računovodstveno gledano, razlikuju od klasičnih korporacija, nekoliko primjera iz bankovnog svijeta jako dobro pokazuje koliko takve prijevare mogu ići daleko. Solidan broj masovnih gubitaka koji su u pojedinim slučajevima doveli i do slomova banaka najčešće su počinjali kao jedna transakcija koja je krenula ukrivo. Brokeri u bankama bi tada nastojali sakriti početni gubitak nadajući se da će u kasnijem trgovanju vrijednosnicama uspjeti nadoknaditi minus i da će se uspjeti izvući.

No prijevare je nakon nekog vremena bilo nemoguće i dalje skrivati jer se financijske izvještaje više nije moglo falsificirati i konačne posljedice su ponekad bile katastrofalne. Sredinom devedesetih godina broker Nick Leeson je gubitkom od 1,3 milijarde dolara upropastio 200 godina staru britansku banku Barings. Jérome Kerviel je na sličan način 2008. uspio francuskoj banci Société Générale nanijeti 6,1 milijardu dolara gubitka.

Svojeg konja u neslavnoj utrci ima i Hrvatska, u primjeru bankara Eduarda Nodila iz tadašnje Riječke banke kojeg se krivilo za 100 milijuna dolara gubitka, zbog čega je Riječka banka u konačnici završila u vlasništvu austrijske Erste banke. Sve su to bili primjeri kad se početni gubitak pokušao sakrivati malverzacijama financijskih izvještaja, ali je u jednom trenutku sve izašlo na vidjelo.

Možda najpoznatiji slučaj friziranja financijskih izvještaja u klasičnim korporacijama, a da bi to u konačnici završilo spektakularnom propašću, je primjer američke energetske kompanije Enron. Kad su 2001. otkrivene malverzacije, Enron je završio u dotad najvećem bankrotu u povijesti (kojeg je od onda premašila već spomenuta banka Lehman Brothers). Niz šefova Enrona završio je s dugogodišnjim zatvorskim kaznama, ali Enronov bankrot imao je još i puno šire posljedice. Nakon što su otkrivene računovodstvene malverzacije, niz velikih američkih kompanija pribjegao je tzv. prilagodbi svojih rezultata, odnosno prepravili su svoje financijske izvještaje kako bi u njima realnije iskazivali stanje same kompanije.

Enronova propast bila je i pahuljica koja je zakotrljala lavinu iz koje se rodio i poseban zakon (tzv. Sarbanes-Oxley Act) kojim su američki zakonodavci željeli spriječiti buduće takve malverzacije i ograničiti načine na koji kompanije mogu koristiti računovodstvene standarde kako bi prikrivale i frizirale rezultate na način na koji im bolje odgovara. Slične zakone je po uzoru na Sjedinjene Američke Države od tada donio i niz drugih država poput Njemačke, Nizozemske, Japana, Italije, Kanade, Francuske, Australije i drugih. Uz to, kao jedna od posljedica Enronove propasti bila je i propast čuvene računovodstvene tvrtke Arthur Andersen koja je bila odgovorna za reviziju Enronovih poslovnih knjiga.

U pregledu korporativnih skandala, posebno onih koji proistječu iz računovodstvenih malverzacija, kroz povijest dominiraju američke kompanije. Razlog tome leži u činjenici da se američke tvrtke puno češće financiraju na tržištu kapitala, odnosno izdavanjem dionica i obveznica, zbog čega tamošnje institucije koje su zadužene za zaštitu dioničara i investitora pridaju puno više pažnje točnosti financijskih izvještaja, a i kazne su oštrije za njihovo falsificiranje.

Jedan od takvih skandala je bio onaj u kompaniji Tyco koja se bavila prodajom zaštitnih i sigurnosnih sustava. Američke vlasti su 2002. godine otkrile da su glavni izvršni direktor Dennis Kozlowski i glavni financijski direktor Mark Swartz ukrali više od 150 milijuna dolara i u financijskim izvještajima napuhali korporativnu dobit za barem pola milijarde dolara. Obojica su osuđena na zatvorske kazne u trajanju od 8 do 25 godina. Kozlowski je, usput, i dobar primjer ekstravagantnog života na račun kompanije.

Prema onome što je objavljeno u medijima Tyco je platio 30 milijuna dolara vrijedan stan u New Yorku za Kozlowskog u kojem su samo zavjese za tuš stajale 6000 dolara. Kompanija je platila i milijun dolara, odnosno polovicu računa, za rođendanski tulum koji je Kozlowski organizirao za svoju drugu suprugu 2001. godine. Proslava se službeno vodila kao sastanak dioničara, održana je na talijanskom otoku, a među atrakcijama je bila i ledena skulptura napravljena po uzoru na Michelangelova 'Davida' koja je mokrila votku.

Među korporativnim skandalima koje valja spomenuti ne smije se zaboraviti niti onaj koji je 2002. godine uzdrmao američku telekomunikacijsku kompaniju WorldCom. Interne kontrole su tada otkrile prijevaru u vrijednosti barem 3,8 milijardi dolara, a konačne revizije pokazale su napuhanu vrijednost imovine za barem 11 milijardi dolara. Posljedica skandala je bio gubitak posla za 30.000 radnika i gubici od 180 milijardi dolara za investitore. Glavni izvršni direktor Bernie Ebbers osuđen je na 25 godina zatvora koje trenutno guli u zatvoru u Teksasu.

Korporativne makinacije nisu zaobišle niti europske kompanije. U tome nam je vjerojatno najpoznatiji i najbliži skandal u talijanskom prehrambenom konglomeratu Parmalat. O tome smo slučaju već pisali ranije ove godine, a dovoljno je podsjetiti da se slučaj i danas smatra jednim od najvećih europskih bankrota. Kompanija je uspjela opstati uz pomoć talijanske države iako su se gubici procjenjivali na više od deset milijardi eura. Osnivač i tadašnji glavni izvršni direktor kompanije Calisto Tanzi završio je u zatvoru.

U nizu europskih i svjetskih kompanija koje su prije ili kasnije na neki način frizirale svoje rezultate nalaze se i Swissair, francuski Vivendi, britanski trgovački lanac Tesco, japanski Toshiba te Olympus i još mnoge druge. Činjenica je da vjerojatno otkad postoji računovodstvo kao način praćenja poslovanja, otad postoji i želja da se brojke friziraju i prikažu drukčijima nego što jesu. Koliko će institucije pojedinih država biti agilne u otkrivanju tih prijevara ovisi o dosta faktora, no u slučajevima otkrivanja i procesuiranja korporativnih skandala nerijetko je značajnu ulogu imalo i to kakve su veze između poslovnog svijeta i političke vrhuške u pojedinim državama. A tu vezu, zapravo, i nije potrebno posebno isticati.