U tržišnim gospodarstvima novac je mjera vrijednosti dobra i usluga. A kamatna je stopa cijena takve metrike – dakle samog novca. Kada je cijena nula, potpuno je svejedno drži li se novac pod madracem ili posuđuje jer nema troškova za držanje ili posuđivanje novca.

Ali kako cijena novca – koji, na kraju krajeva, pokreće svijet ili, po Marksovim riječima, ‘pretvara sve moje nesposobnosti u njihovu suprotnost' – može biti nula? I kako ikad može postati negativna, kao što danas jest u velikom dijelu globalnog gospodarstva, a svjetski bogataši ‘podmićuju’ vlade kako bi od njih posudile više od 5,5 trilijuna dolara.

Odgovor može biti samo onog tipa kojeg se ekonomisti gnušaju: filozofski, politički i tako nesvodiv na uredna pozitivistička objašnjenja. Drugim riječima, odgovor se tiče same suštine novca.

Ponuda i potražnja za novcem

Na poljoprivrednom tržištu prodavači s mnogo neprodanih krumpira počinju spuštati cijenu dok se ne dosegne razina (doduše, možda veoma niska, ali još uvijek pozitivna) na kojoj se kupuju krumpiri. Nasuprot tome, od globalne financijske krize iz 2008. svaki put kad bi se smanjila cijena novca potražnja za njim bi pala i došlo bi do pretjeranog rasta štednje. Novac očito nije krumpir niti bilo koja druga dobro definirana ‘stvar'.

Da bismo razumjeli kako novac može biti vrhunska roba naših društava a da istodobno dosegne negativnu cijenu, korisno je započeti shvaćanjem da, za razliku od krumpira, novac nema vlastitu unutarnju vrijednost. Njegova korisnost proizlazi iz onog što njegov vlasnik može natjerati druge da rade. Kod novca se, da se podsjetimo Lenjinove definicije politike, radi o tome ‘tko kome što radi'.

Zamislite da ste poduzetnik s novcem u banci ili da postoji banka koja jako želi posuditi velike svote novca radi ulaganja u vaš biznis. Provodite besane noći pitajući se biste li trebali uložiti u novi proizvod, odnosno trebate li iskoristiti to što imate pristup novcu kako biste cijelu svitu drugih ljudi natjerali da rade u vaše ime. U današnjoj Velikoj Deflaciji ono što vas najviše brine je buduća kupovna moć i raspoloženje vaših kupaca. Hoće li moći i htjeti kupiti vaš proizvod u dovoljnim količinama i po dovoljno visokoj cijeni.

Što rade Mario i Janet

Zamislite da, iscrpljeni tako od pomanjkanja sna, upalite radio ili televiziju i čujete kako Janet Yellen, predsjednica američkih Federalnih rezervi, ili Mario Draghi, predsjednik Europske središnje banke (ECB), razmatraju daljnje spuštanje kamatnih stopa. Hoćete li se veseliti tome što će vaši troškovi financiranja vjerojatno pasti? Hoćete li biti dovoljno motivirani da uložite vlastiti novac sad kad zarađuje niže (ili čak negativne) kamate.

Ne i ne. Vaša će reakcija vjerojatno biti uzbuna: ‘O Bože, ako Janet i Mario razmatraju još jedno rezanje kamatnih stopa, sigurno imaju dobar razlog da vjeruju kako će potražnja ostati slaba. I tako odbacujete svoj plan ulaganja. ‘Bolje je posuditi novac uz skoro nikakav trošak', razmišljate vi, ‘i otkupiti još ponešto dionica moje kompanije, podići im cijenu, zaraditi više na burzi i onda spremiti zaradu na stranu za crne dane koji dolaze'.

I tako to biva da cijena novca pada i to dok cvate njegova ponuda. Središnji bankari koji nikad nisu predvidjeli Veliku Deflaciju sada užurbano pokušavaju pronaći izlaz uz pomoć ekonomskih i ekonometrijskih modela koji to ne mogu ni objasniti, a kamoli ukazati na rješenja.

Središnje banke kupuju dugove

Uzaludna je to potraga. Kad je cijena novca (kamatne stope) došla na nulu, središnje su banke pokušale kupovati brda javnog i privatnog duga od komercijalnih banaka ne bi ih potaknule da slobodno kreditiraju. ECB je otišao tako daleko da je plaćao bankama kako bi kreditirale poduzeća, a u isto ih je vrijeme kažnjavao što ne kreditiraju (preko negativnih kamata za prevelike rezerve).

No bankarski i poslovni krugovi vidjeli su ove mjere kao očajnički odgovor na deflacijska očekivanja i stupili su u ulagački štrajk, a novac središnjih banaka koristili su kako bi napuhali cijene vlastite imovine (dionica, umjetnina, nekretnina itd.). To ne samo da nije pobijedilo Veliku Deflaciju, nego je bogate učinilo još bogatijima, a takav je ishod zbog nekog razloga pojačao vjeru središnjih bankara u neovisnost središnjih banaka.

No, srećom, nisu svi središnji bankari bili nesposobni kreativno odgovoriti na Veliku Deflaciju. Andy Haldane, glavni ekonomist Bank of England, hrabro je predložio da sav novac bude digitalan, što bi omogućilo da se negativne kamatne stope u stvarnom vremenu primijene na sve nas, i tako prisililo sve da odmah počnu trošiti. John Williams, predsjednik i izvršni direktor Federal Reserve Bank iz San Francisca, nedavno je iznio tezu da se Veliku Deflaciju može pobijediti samo istovremenim ciljanjem razina cijena i nominalnog nacionalnog dohotka. To je pristup koji podsjeća na New Deal i objedinjuje akcije vlade i Feda.

Novac je politička roba

Ono što ove središnje bankare dijeli od stada njihova je spremnost da odbace mit o neovisnosti monetarne politike, prihvate činjenicu da je novac politička roba, ospore svetost gotovine i prihvate to da za pobjedu nad Velikom Deflacijom treba napredan politički program.

Simone Weil jednom je rekla: ‘Želite li znati kakav je uistinu neki čovjek, promatrajte kako se ponaša kad gubi novac.' Jednako tako, želimo li znati kakva su zaista naša društva, moramo promatrati kako reagiraju na negativne kamatne stope.

Copyright: Project Syndicate, 2016.
www.project-syndicate.org

440184,433795,431008,427503