Njemačka u subotu obilježava 30. godišnjicu od pada Berlinskog zida, granice koja je glavni grad fizički dijelila na istočni i zapadni dio gotovo tri desetljeća, ali i simbola puno šire podjele na Istok i Zapad. Nepunih godinu dana nakon pada zida uslijedilo je ujedinjenje tadašnjih Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike u jedinstvenu državu u kojoj se, usprkos željama i maštanjima, još i danas jasno vide razlike zbog nekadašnje podjele.

Pad Berlinskog zida bio je kaotičan događaj koji je zatekao svijet, a sličan nacrt brzog i ne dovoljno promišljenog postupka slijedilo je ujedinjenje koje u svojoj osnovi nije bilo pravo spajanje dviju država, već širenje Savezne Republike Njemačke na istok. Manjak razumijevanja za proces u kojem se korjenito mijenja cijelo društvo rezultirao je današnjim problemima zbog kojih se posljednjih godina opet može uvidjeti blago jačanje polarizacije između njemačkog istoka i zapada. Britanski tjednik The Economist cijeli proces ujedinjenja naziva 'mješavinom impresivnog napretka i gorkog razočaranja'.

Iako bi bilo jednostavnije na jednu stranu staviti pozitivne promjene koje je donijelo ujedinjenje, i suprotstaviti im negativne, one su toliko isprepletene da ih se mora zajednički predstavljati. Ekonomski, na ujedinjenje se može gledati kao na uspjeh i kao na neuspjeh. Berlinski Institut za ekonomska istraživanja (DIW, Deutsches Institut für Wirtschaftsforschung) objavio je ovih dana to da jaz nestaje, temeljeći taj stav na odabranim pokazateljima.

Stopa nezaposlenosti na području bivše Istočne Njemačke 2005. je iznosila 20,6 posto i bila je dvostruko viša nego u zapadnom dijelu. Lani je ona na zapadu iznosila nešto iznad pet posto, a na istoku između sedam i osam posto. Dapače, pojedine regije na istoku čak imaju nižu nezaposlenost od nekih postindustrijskih zapadnonjemačkih regija. Plaće na istoku nalaze se na razini 85 posto zapadnih, no zahvaljujući nižim troškovima života ta razlika gotovo da nestaje.

Optimizam ovih pozitivnih ekonomskih pokazatelja narušavaju neki drugi podaci. Razlika u produktivnosti između radnika na istoku i zapadu godinama se smanjivala nakon ujedinjavanja, da bi taj proces ujednačavanja posustao i ona se sad već nekoliko godina drži na razini od oko 20 posto. Također, samo sedam posto od 500 najvrednijih njemačkih kompanija ima svoje sjedište na području bivše Istočne Njemačke.

Ekonomski nesrazmjer svoju dodatnu dimenziju dobiva iz općedruštvenog aspekta. Prilikom ujedinjenja tadašnji zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl donio je odluku kojom je istočnonjemačka marka u vrijednosti izjednačena sa zapadnonjemačkom kako bi se išlo na ruku ušteđevini istočnih Nijemaca. No taj potez automatski je srezao konkurentnost istočnonjemačkih kompanija.

Posljedice za ekonomiju, i građane, bile su katastrofalne. Stotine i stotine tisuća ljudi brzo su ostale bez posla. Postoje procjene da je u godinama nakon ujedinjenja čak 80 posto građana bivše Istočne Njemačke u nekom trenutku bilo nezaposleno. Građani kojima je država do tog trenutka garantirala radno mjesto vrlo su se teško snalazili u novoj okolini.

Čak 8500 istočnonjemačkih kompanija je ili privatizirano ili likvidirano i ta je imovina u najvećem dijelu prešla u ruke zapadnonjemačkih ili inozemnih vlasnika. To je pak pojačalo osjećaj društvene podjele u kojoj se građani na istoku Njemačke osjećaju kao da su sluge onima sa zapada. Ankete pokazuju da polovica Nijemaca sa zapada gleda na ujedinjenje kao na uspjeh, dok ga dvije trećine onih s istoka smatra neuspješnim.

Jaz se primjećuje i u politici te Nijemci s istoka smatraju da se njihov glas ne čuje dovoljno. Kancelarka Angela Merkel i bivši predsjednik Joachim Gluck smatraju se časnim izuzecima, a nezadovoljstvo na istoku pretače se i u promjene u samom društvu. Posljednjih godina jasno se vidi jačanje radikalnih desničarskih političkih stranki na istoku, a situacija je posebno zabrinjavajuća u ruralnim područjima.

Iseljavanje, posebno mladih, bilo na zapad, bilo u gradove, opustošilo je pojedine regije i lokalne samouprave sada se bore s kroničnim manjkom prihoda, što ih ograničava u pružanju javnih usluga. Slika je nešto bolja u gradovima poput Leipziga, Jene ili Dresdena jer ipak imaju industriju i prihvatljive cijene stanovanja.

Nezadovoljstvo na istoku dodatno je ojačalo zbog migrantske krize prije nekoliko godina, kad su središnje vlasti usmjerile znatna sredstva u integraciju useljenika, a istovremeno su se na istoku Njemačke osjetili zapostavljenima. S druge strane, na zapadu se povremeno mogu čuti stavovi da bi oni s istoka trebali biti zahvalni na pomoći koja im godinama pristiže iz tog dijela države i zahvaljujući kojoj je, primjerice, u posljednja tri desetljeća nestala razlika u razvijenosti infrastrukture. Takvi stavovi dodatno jačaju ogorčenost među stanovnicima, od kojih se gotovo polovica prvo smatra 'istočnim Nijemcima', a tek onda 'Nijemcima'. Na zapadu je odgovarajući udio manji od četvrtine.

Postoje tumačenja da nezadovoljstvo na istoku Njemačke proizlazi i iz činjenice da tamošnji stanovnici kao mjerilo uspjeha gledaju usporedbu s nekadašnjim zapadom, gradovima poput Hamburga ili Münchena, a zapravo bi se trebali uspoređivati s nekadašnjim istokom Europe, Budimpeštom ili Pragom. Usporedba rasta bruto domaćeg proizvoda po stanovniku u posljednjih tridesetak godina pokazuje da je u bivšoj Istočnoj Njemačkoj on rastao po bržoj stopi od svih drugih bivših komunističkih država s izuzetkom Poljske, i to usprkos tome što je rast u Njemačkoj počeo s više početne razine. Automatska primjena zapadnonjemačkih pravila onemogućila je u Istočnoj Njemačkoj nastajanje oligarhijskih struktura koje su negativno obilježile ekonomije većine bivših komunističkih država.

Nakon svega mnogi misle da je ujedinjenje ipak trebalo ići postepeno i zajedničkim pristupom, pri čemu bi se nekim eventualnim novim ustavom u obzir uzelo i istočnonjemačko društvo, umjesto da se sovjetska 'okupacija' zamijeni zapadnonjemačkom. Mada su pojmovi poput kolonizacije, koji se također mogu čuti u raspravama oko posljedica ujedinjenja, vjerojatno preoštri, nema sumnje u to da je usprkos početnoj euforiji podjela na istok i zapad Njemačke i dalje prisutna. Zida možda više nema, ali cigle su još uvijek tu.