Damir Zorić je za direktora HUP-a imenovan u kolovozu 2020. godine. Njegova poslovna karijera vezana je za sektor osiguranja, s time da je prije toga radio u znanosti, a zatim u državnoj službi.

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu etnologiju i povijest, a potom je doktorirao na istom fakultetu, na kojem je i radio do 1991. godine.

Od 1991. do 2001. godine obnašao je niz državnih dužnosti i javnih službi u Vladi i Saboru.

Od 2002. godine radio je u osiguranju, a 2009. postaje predsjednik Uprave Euroherc osiguranja, na čijem je čelu bio do 2017. godine. U Eurohercu se kao prokurist zadržao do 2020. godine.

Prije nego što je imenovan direktorom Zorić je bio dugogodišnji aktivni član Izvršnog odbora HUP-a.

Covid potvrde obavezne su u javnim i državnim službama. Što mislite, hoće li i neke privatne tvrtke krenuti tim putem?

Gospodarstvenicima su na prvom mjestu rad i proizvodnja. Od početka pandemijske krize zastupali smo mišljenje da treba poduzimati svu epidemiološku zaštitu kako bi se što manje ugrožavala ekonomija. S obzirom na relativno nedovoljan postotak cijepljene odrasle populacije, broj necijepljenih ili onih koji bi se trebali testirati toliki je da bismo u Hrvatskoj svaki dan trebali testirati više od 200 tisuća ljudi. Osim što je to enormno skupo, to je logistički vrlo teško, gotovo nemoguće izvesti. Stoga mislim da treba inzistirati i na drugim mjerama zaštite, na radu na daljinu kada god je to moguće, striktno poštivati distancu, dezinfekciju i nošenje zaštitnih sredstava. Poslodavci odavno provede sve te mjere. No kada bi se zahtijevalo to da se u privatnom sektoru može pristupiti radnom mjestu samo uz covid potvrde, siguran sam da bi se našlo pogona u kojima bi bilo teško organizirati proizvodni proces. Ipak, najveći broj kompanija dostiže taj epidemiološki željeni postotak od najmanje 70 posto cijepljenih, a mnoge i više od toga. U HUP-u smo na 100 posto.

Jeste li to uvjetovali na neki način ili su se ljudi sami odlučili cijepiti?

Ništa nismo uvjetovali, osim pridržavanja mjera zaštite onako kako su bile propisane. Ljudi su o cijepljenju - tko prije, tko poslije, svatko za sebe - donosili odluku, bez ikakva uvjetovanja.

Treba li zakonski uvesti obavezno cijepljenje?

Ne.

Kad podvučemo crtu i napravimo bilancu, kako se dosad Vlada nosila s pandemijom?

Moje znanje o virusologiji, kao i većine običnog svijeta, ograničeno je. Dolaze novi i novi sojevi, o čemu najbolje zna relativno uzak krug profesionalaca. Kad se u veljači 2020. virus tek pojavio, čak i neki epidemiolozi tješili su nas govoreći da će nestati s toplim vremenom. Nakon galopirajućih brojeva zaraženih i prvog lockdowna jasno se vidjelo da su prve procjene bile pogrešne. Tada mi je jedan uvaženi liječnik, da mu ne spominjem ime, rekao da pandemije ove vrste traju i tri, pa čak i do četiri godine. Vidjet ćemo je li bio u pravu. Mislim da je odlučna reakcija Vlade bila dobra. Lockdown je bila jedna od mogućih zaštita koja je znatno pridonijela zaustavljanju rasplamsavanja pandemije. Vladine mjere dale su dobar učinak. Lani je HUP potpore za očuvanje radnih mjesta proglasio gospodarskim događajem godine. Mjere su zaista pomogle poduzetnicima. Bilo je izuzetno važno održati zaposlenost jer 95 posto domaće ekonomije čine male i srednje tvrtke koje bi bez te pomoći jednostavno kolabirale. Kombinacija mjera, s jedne strane lockdowna i s druge financijskih potpora, dovela je do toga da smo zadržali zaposlenost, imali izuzetno uspješnu turističku sezonu te održali proizvodnju i izvoz.

Bilo je i zloporabe tih mjera.

Istina, ali koliko mi znamo, to je stvarno bio mali broj slučajeva i te nepravilnosti su otklonjene. Bitno je da zbog toga mjere nisu zaustavljene jer se njima zajamčila sigurnost, izbjegnuto je masovno rasulo. Da su sve te tvrtke kolabirale, zaposleni bi završili na burzu, što bi i izravno i još više neizravno koštalo državu i proračun. Prijelaz prema potpunom ukidanju mjera dosta je izazovno napraviti jer je koji put teško razlikovati poteškoće izazvane pandemijom od onih proizašlih zbog lošeg upravljanja, a kojih nažalost ima i bez pandemije. Dosta smo razgovarali s odgovornima da bi se našao način na koji razlikovati to dvoje. Vladine mjere još uvijek postoje, ali sada se odnose na daleko manji broj tvrtki.

Znači, po vama je Vlada dobro kormilarila kroz pandemiju?

Ne mogu davati političke ocjene, ali ako se gleda na gospodarskoj makrorazini, mislim da je posao dobro obavljen. Treba pohvaliti i ustanove i službe koje su te logistički zahtjevne poslove odradile bez većih zastoja.

Znači, nisu svi u državnoj administraciji nesposobni uhljebi, što je česta kritika koja dolazi iz krugova poslodavaca?

Pa ima dosta i takvih. Ali nije u redu one koji dobro rade smatrati jednakima onima koji slabo i nedovoljno rade.

Spomenuli ste moguće druge krizne udare. Rastu cijene energenata, što se pretače na druge proizvode. Veliki su problemi u globalnim dobavnim pravcima. Bojite li se inflacije i praznih polica u trgovinama?

Kako će se stvari dalje odvijati, ovisi i o globalnim prilikama, ali dobrim dijelom ovisi i o nama samima. Znate onu priču kad su se doseljenici na Divlji zapad, nakon što su nacijepali drva za zimu, uputili mudrom indijanskom poglavici kako bi ga pitali kakvu zimu očekuje. On se zagleda u daljinu i kaže: 'Zima će biti jako gadna.' Zbog toga oni nacijepaju još drva pa opet odu kod poglavice. Indijanac se ponovo zagleda u daljinu i kaže: 'Zima će biti još gora nego što sam mislio.' Doseljenici na to opet uzmu sjekire u ruke i nacijepaju još više drva i opet odu kod poglavice. On uperi pogled u daljinu i kaže: 'Zima će biti užas, najgora koju pamtim.' Na to ga jedan začuđeni i uplašeni doseljenik upita kako on to uopće zna. A na to će mu Indijanac: 'Pa vidim da ste nacijepali jako, jako puno drva.' Činjenica je da je došlo do poremećaja opskrbe i rasta cijena sirovine, materijala i logistike. No naša ekonomija raste iznad svih procjena, po svemu sudeći ove godine bit će to čak devet posto. Potražnja podiže cijene. Koliko će to visoko ići, ovisi i o umjetno stvorenim očekivanjima, o umješnosti naručitelja, odnosno kupaca, ali i o državi koja bi svojim instrumentima trebala utjecati na negativne procese. Država ima porezni sustav i trošarine, a bilo bi dobro da ima i neke robne zalihe koje može puštajući na tržište po povoljnijim cijenama i tako utjecati na smanjenje rasta cijena. Dobro je to da je primjetan neki lagani trend smirivanja kako globalnih, tako i naših domaćih pokazatelja. Vjerujem da će se to nastaviti. Konačno zaustavljanje pandemije znatno bi doprinijelo tome.

Pandemija je potakla trend rada od kuće. Ide se u izmjene Zakona u radu kako bi se on konačno i zakonski regulirao. Poslodavci se protive plaćanju naknada nekih troškova zbog rada od kuće. Zašto?

Nije sporno to da je potrebno urediti rad od kuće. U aktualnom Zakonu o radu imamo odredbe kojima je uređen rad na izdvojenom mjestu, ali te odredbe ne zadovoljavaju sve ono što nam je u međuvremenu donio tehnološki napredak. Sindikati kažu da poslodavci moraju osigurati radnicima uvjete za rad od kuće. Slažemo se, ali samo u slučaju kad se ne radi o pogodnosti radniku, kada poslodavac za time ima potrebu, kada je taj način rada moguć i produktivan, kada poslodavcu nije dodatni ili udvostručeni trošak. Jedno je rad od kuće kada je to epidemiološka mjera ili zaštita u slučaju kakve druge katastrofe, ali je suvišno tako organizirati rad ako se za potrebe radnih mjesta i u sjedištu poslodavca plaćaju režijski troškovi poput energije, najma i sl., kao i prijevoz na posao i druga prava. Ako ih se uz sve to ipak upućuje na rad od doma, onda je to stanovita pogodnost za koju ne vidimo razlog plaćanja dodatnih troškova. Druga je stvar ako je samo radno mjesto kod nekog poslodavca definirano kao posao i zadatak koji se može obavljati na daljinu, s mjesta izvan tvrtke. Ako je riječ o takvom poslovnom modelu i poslodavac želi da radnici rade od doma, onda im svakako za to treba osigurati potrebne uvjete, a ako tako ugovore poslodavac i zaposlenik, onda treba platiti i troškove koji proizlaze iz posla što ga zaposlenik obavlja za poslodavca, odnosno tvrtku. Međutim u predloženom nacrtu novog Zakona o radu uopće nije preciziran tretman tih rashoda i prihoda, jesu li porezno priznati i po kojoj tarifi bi se obračunavali. Naime različita je tarifa za privatne stanove od one za tvrtke i plaća li se, tko, koliko i koje poreze na tako ostvaren prihod. Po kojoj tarifi se obračunava utrošak npr. struje. Kod kuće potrošnju plaćate po jednoj tarifi, a tvrtke plaćaju po drugoj, znatno višoj. Ako se rad od kuće uređuje ugovorom poslodavca i posloprimca, onda su to ključne odredbe ugovora. Radi se o kompleksnijem problemu nego što se kaže – platit će se neki paušal.

Najavljuje se i reforma zdravstva. Navodno bolovanja i rodiljni dopusti više ne bi bili na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, već poslodavaca.

Ovo što je najavljeno malo je i nedovoljno da bi se moglo bilo što konkretno reći o namjeravanoj reformi. Reforma je nužna, jedna je od ključnih za hrvatsko društvo. Propitivanje mogućnosti dizanja sadašnje stope doprinosa za zdravstvo od 16,5 posto neozbiljno je i neodgovorno. Prvi korak reforme zdravstva mora biti sređivanje odnosa u samom zdravstvu. Gospodarstvo na svojim leđima već sada nosi golem teret doprinosa za zdravstvo, prvi i drugi mirovinski stup, parafiskalna davanja. Podigne li se još nešto, sve će se početi urušavati.

Zdravstvo je jedan od najvećih problema društva. Dugovi se samo gomilaju.

Država plaća milijunske iznose po presudama za neplaćeni prekovremeni rad liječnika, a istovremeno liječnici imaju slobodu privatno raditi kod drugih poslodavaca. Mnogi od njih imaju i svoje privatne prakse. Reklo bi se da igraju utakmicu protiv vlastitog poslodavca. Istovremeno statistika pokazuje da je u 2020. pao broj redovitih usluga zbog pandemije. Izuzmemo li pojačan angažman zbog pandemije, ostale tri stvari teško mogu ići skupa. Zatim, Hrvatska ima više od 60 bolnica, što je daleko iznad europskih normi. Naša bolnička mreža uopće ne uvažava činjenicu da imamo odličnu povezanost autocestama pa su i udaljenije regionalne bolničke ustanove mnogo brže dostupne nego nekada one lokalne. Zašto se to ne valorizira? U razvijenim zemljama primarna zdravstvena zaštita obavlja daleko najveći broj postupaka, negdje čak i do 80 posto. Kod nas obavlja mnogo manje i uglavnom radi tako da upućuje pacijente u bolnice. Uopće je upitan koncept koncesioniranja primarne prakse, a država je prepustila prostore i daje određene glavarine za upisane pacijente. Ali uglavnom izostaju ulaganja u opremu koja bi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti omogućila potpuniju dijagnostiku i više preventive. Također, posljednjih nekoliko godina u zdravstvenom sustavu zaposleno je još 7000 ljudi, od čega je manji broj medicinskog osoblja. I plaće su rasle čak do 30 posto. Za zdravstvo se ove godine budžetiralo 29 milijardi kuna, a ono će završiti godinu s utrošenih 39 milijardi kuna. Puno je to nedovoljno kontroliranih procesa, dakle zdravstvo samo treba posložiti stvari, a onda se treba razgovarati o reformi – tko, što, koliko i kako. O tome se mora ozbiljno razgovarati na svim relevantnim razinama hrvatskog društva. Za sada to izostaje.

Kako to promijeniti? Ne nazire se neki veliki reformator koji bi to posložio.

Mora se doći do društvenog konsenzusa, dogovora više odgovornih ustanova, meritornih stručnjaka. To nije samo problem Ministarstva zdravstva. Svaka priča o mini reformi je promašena.

Vidjeli ste nacrt zdravstvene reforme?

Ne. Rasprava koja traje, kadšto i veoma žučno, zapravo se temelji na medijskim natpisima i izvješću resornog ministra koje je podnio Gospodarskom socijalnom vijeću. Još nema konkretnih prijedloga namjeravanih reformskih zahvata.

Prije ste spomenuli dotok europskog novca, a on nas također spašava. Kako komentirate slučaj bivše ministrice Gabrijele Žalac? Njezino uhićenje sigurno nije dobro odjeknulo u Bruxellesu.

Teško mi je to komentirati, time se ne bavim niti iznosim političke ocjene. Kriminalom se bave nadležne službe i ustanove, a pravorijek daje sudstvo. Tko je kriv, neka odgovara i snosi zakonom određene posljedice.

Slažete li se s konstatacijom da je korupcija ogroman problem našeg društva?

Očito. I ne samo našeg. Ponekad je međutim percepcija gora od činjenica. Neću spominjati imena, ali svi znamo kakvu je koruptivnu hobotnicu u Hrvatskoj bila razvila jedna banka iz jedne uređene europske zemlje te kakve su bile pravosudne i financijske posljedice tog poslovnog modela.

Mislite li na bivšu austrijsku Hypo banku?

Ne mislim, to ste vi rekli. Ponekad čitamo o aferama u zemljama u kojima menadžeri imaju fondove za podmićivanje kupaca iz drugih zemalja, ali se u pravilu tvrdi da je korumpirana zemlja u kojoj se to uzima, a ne i ona iz koje dolazi podmićivanje. U Hrvatskoj nitko nije lažnim ekološkim standardima varao kupce, nego su to činile velike kompanije iz velikih zemalja koje nisu percipirane kao koruptivne. Korupcija je zarazna bolest koja napada ljude. Ima različite pojavnosti. Iako ga još uvijek možda ne vidimo takvim, ozbiljan vid koruptivne djelatnosti zapravo je enormno, nekontrolirano i neodgovorno zagađivanje prirode. U tom pogledu mi smo sitna riba, a velike svjetske države su predvodnici.

Bojite li se novih poslodavačkih udruga? U pandemiji je nastala Udruga Glas poduzetnika, a nedavno je osnovana i Udruga trgovine i logistike. Jesu li oni konkurencija HUP-u?

Demokratska smo zemlja sa slobodom udruživanja. U svom djelovanju udruge i ustanove ponekad se preklapaju, ali uglavnom se natječemo u tome da bolje ostvarujemo ono po čemu smo posebni. Konkurencija nas tjera da budemo bolji. Načelno, svi smo mi sa sličnim zadacima i ciljevima, samo se razlikujemo po pristupu i izričaju.