Knjiga 'Slom Hrvatske 2009.' javnosti će biti predstavljena u petak 31. ožujka u 12 sati u prostorijama Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (Florijana Andrašeca 18 A) u Zagrebu. Nakon toga će biti održan okrugli stol 'Prolazi li tajkunsko razdoblje hrvatske ekonomije?' - na temu krize u Agrokoru.

Bošković je u novinarstvu od 1976. godine. Trenutno radi kao novinar i komentar u Večernjem listu. Ovo mu je peta knjiga, a u prijašnje četiri pisao je o fenomenu krupnih promašenih investicija u bivšoj Jugoslaviji, o malim hrvatskim poduzetnicima, hrvatskom tržištu kapitala i aferi Podravka.

Jeste li pronašli glavne krivce za desetljeće gospodarskog nazadovanja i stagnacije? Tko su oni?

Zvučat će banalno, ali to je uvijek tako: za slom 2009. i sekularnu stagnaciju koja je uslijedila krive su odabrane makroekonomske politike i oni koji su te politike odabrali, dizajnirali i provodili. Začeci krize su u nekontroliranom priljevu inozemnog kapitala i kredita, u nekontroliranom rastu cijena nekretnina i dionica, u odustajanju od vođenja kreditne i tečajne politike. Zbog svega toga u sustavu su se nagomilale neravnoteže koje su bile poput tempirane bombe, koja je i eksplodirala čim je dobila impuls izvana, ali ta je ekstremna kretanja trebalo na vrijeme uočiti, usporiti i ublažiti, mnogi su ljudi u državi primali velike plaće da to učine, a nisu. Sada bi trebalo od njih zatražiti da te plaće vrate u državni proračun.

Što predbacujete nositeljima izvršne odnosno fiskalne vlasti?

Vlade, najprije Sanaderova, a potom i Kosoričnina, a tek nešto manje Milanovićeva, nisu imale pojma što ih je snašlo ni kad je 2009. u Hrvatsku došla globalna Velika recesija, ni 2012., kad je u Europi izbila velika državna dužnička kriza. Ni premijeri ni njihovi ministri nisu ništa znali o toj vrsti slomova, ni o uzrocima, ni o manifestiranju ni o načinima njihova zaustavljanja, nego su reagirali intuitivno: 'nema novca, dakle treba smanjiti državnu potrošnju'.  Pritom su se oslonili i na savjete onih ekonomista koji su Hrvatskoj nametnuli libertarijansku doktrinu 'protiv krize se ništa ne može'. Problem je, međutim, što se rezanje državne nadogradilo na sustezanje privatne potrošnje, građani su na štednju povukli oko 12,5 posto BDP-a, a rezultat je bio strahovit pad maloprodaje, investicija, industrijske proizvodnje… Tek je Milanovićeva vlada u drugoj polovici mandata, kad se riješila Čačića i Linića, počela fiskalnom politikom ohrabrivati privatnu potrošnju i tako počela izvlačiti Hrvatsku iz depresije.

U javnosti prevladava mišljenje kako je HNB spasio Hrvatsku od bankrota. Međutim vi bivšeg i sadašnjeg guvernera u knjizi čak više prozivate zbog pogrešnih poteza nego nekadašnje premijere. Zbog čega?

HNB je doista vodio ekspanzivnu monetarnu politiku, ali deviznu, a ne kunsku. Oslobađao je devizne pričuve u bankama kako bi ih država mogla uzeti i servisirati svoj inozemni dug kad nije mogla prodavati nove obveznice i utoliko je HNB doista spasio hrvatsku državu od bankrota. Ali domaća ekonomija ne funkcionira s devizama, nego s kunama, one su u krizi presušile (treba pročitati intervju s akademikom Baletićem u mojoj knjizi), a HNB ih nije dodavao u potrebnoj količini strahujući da će to poljuljati tečaj. Posljedica su bile enormne kamate koje su dodatno ugušile zaduživanje i potrošnju. Najveći je propust to što HNB, za razliku od gotovo svih ostalih središnjih banaka u svijetu, u krizi nije ni tražio ni našao načina da monetarnom i kreditnom politikom remonetizira i reinflatira gospodarstvo i tako očuva nominalni BDP, umjesto da samo gomila beskorisnu likvidnost u bankama i time se hvali.

Kako bi Hrvatska danas izgledala da je vodila drugačiju fiskalnu i monetarnu politiku u vrijeme krize?

S drukčijim, primjerenijim, makroekonomskim politikama Hrvatska je mogla prebroditi Veliku recesiju kao i ostale bivše komunističke ili tranzicijske zemlje srednje i istočne Europe, što znači da joj je pad BDP-a 2009. mogao biti manji i da je iz recesije mogla izaći i ekonomski se oporaviti puno brže, a ne da njoj jedinoj kriza traje, kako sada stvari stoje, 12 ili 13 godina. Pritom je najveći krivac za dubinu i dugotrajnost krize, nefleksibilna tečajna politika, opravdavana euroizacijom svih potraživanja. Dopuštajući i potičući euroizaciju, misleći kako će brzo preuzeti euro i nikada više neće morati voditi fleksibilnu tečajnu politiku, Hrvatska si je sama vezala uteg oko nogu, nitko je na to nije prisiljavao.

'Kriza se ne smije proćerdati', jedan je od citata u vašoj knjizi. Jesmo li išta naučili? Imamo li novi model rasta?

Bojim se da nismo. Naša monetarna politika i dalje inzistira na samo jednom cilju, a to je stabilnost cijena, premda je usvojila neke mehanizme kojima su se druge države borile s krizom i koje su mnogi hrvatski kritičari od nje tražili, poput 'strukturnih' repo operacija, ali prekasno i premalo. Dobro je da je zadaća i hrvatske centralne banke postalo održavanje 'financijske stabilnosti', ali to je ujedno sve. Ona i dalje ne želi poticati zaposlenost, što je glavna zadaća, na primjer, američkog Feda, i tome podrediti svoje instrumente i operacije. Fiskalna politika i dalje inzistira na asketizmu i ideji nominalnog smanjivanja duga, umjesto na pokretanju rasta i smanjivanju relativne zaduženosti. Što se tiče modela, on bi se s rasta temeljenog na domaćoj potrošnji i financiranog inozemnim sredstvima trebao okrenuti inozemnoj potražnji i domaćem financiranju, ali realne operativne mogućnosti za tako što su još uvijek ravne nuli.

Svjedočimo dramatičnim promjenama u koncernu Agrokor. Bi li njegov slom odvukao Hrvatsku u novu recesiju?

Slom Agrokora odvući će Hrvatsku u recesiju, ili će joj barem sniziti stope rasta BDP-a, ako će građani i poduzeća zbog zbivanja s Agrokorom smanjiti vlastitu potrošnju i investicije. Sada smo na najboljem putu da se to dogodi. Pad cijena dionica ovisnih društava u Agrokorovu koncernu već je izazvao drastičan pad cijena, najprije dionica tvrtki koje posluju s Agrokorom, a zatim i gotovo svih ostalih tvrtki. Taj pad smanjuje kupovnu moć stanovništva i investicijski potencijal tvrtki i lako je moguće da će se oni uspaničiti i početi odustajati od potrošnje (opet povećavati štednju) i od investicija. Sretna je okolnost da raste potražnja za hrvatskim proizvodima i uslugama u EU i drugdje u svijetu pa će konačni rezultat biti zbroj tih silnica. Možemo se samo nadati da neće biti negativan.

Vlada li Hrvatskom tajkunska ekonomija? Koje su njene karakteristike?

Hrvatsko društvo je inherentno tajkunsko i gazdinsko. To je posljedica povijesnih i geografskih okolnosti koje su se počele formirati u 12.-13. stoljeću, kada je u kontinentalnoj Europi počela kodifikacija trgovačkog prava kakvo mi danas imamo, za razliku od anglosaksonskog prava ili pravne tradicije. Dodatno je taj trend pojačalo naknadno i zakašnjelo europsko sustizanje Engleske u industrijalizaciji, koje je bilo moguće samo pomoću krupnog, bankovnog i sličnog kapitala, a ne više pomoću malog dioničarstva. U našem društvu ne samo da nema povjerenja među ljudima koje bi jačalo vlasničku demokraciju, kakvo postoji u protestantskim društvima, nego nema ni učinkovite pravne zaštite manjinskih vlasnika od zloporaba većinskih. Zato se ekonomija velikim dijelom formira oko obiteljskih holdinga i koncerna, u koje tuđi kapital ne ulazi jer vlasnici nemaju u njega povjerenje, a nemaju s razlogom, pa poslovanje ostaje u krugu familije, klana ili 'plemena'. Dok ne doživi kolaps kad neprekidno preskupo kratkoročno refinanciranje zapadne u probleme.

Kako biste vi opisali Ivicu Todorića? Je li on 'dobri tajkun' domaće ekonomije ili najveće zlo, kako ga neki vide?

Ivica Todorić je proizvod povijesnih okolnosti koje su zavladale u Hrvatskoj s osamostaljenjem početkom 1990-ih. Tada su se odvijala dva procesa - novo državno vodstvo željelo je brzo ojačati gospodarstvo pa se u tome oslanjalo na postojeće krupnije obrtnike poput Todorićevih, a istovremeno je željelo zadržati političku i logističku kontrolu nad novonastalom imovinom pa je podržavalo financiranje i ekspanziju sebi politički bliskih i sklonih obitelji i pojedinaca. Todorići pritom nisu bili jedini takvi poduzetnici, ali oni su, za razliku od mnogih drugih, uspijevali rasti jer su zaradu reinvestirali, a nisu cash flow izvlačili za gradnju piramidalnih struktura i financiranje političkih klanova (sjetimo se samo Kutle ili Gucića). Todorići su pritom i iz iskustva znali što trebaju raditi da osvoje golemo potencijalno tržište za prehrambene proizvode i trgovinu, i to su uspjeli razvijajući mnoga kvalitetna poduzeća i zapošljavajući puno ljudi, ali bez dovoljno vlasničkog kapitala, financirajući rast skupim kratkoročnim kreditima. Konzum, primjerice, nekoliko zadnjih godina, jedini u branši, ima duboko negativan operativni kapital. Ako se taj model sada slomi, to Todoriće sigurno neće učiniti popularnima.