Koncem 2023. godine trebao bi stupiti na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Hrvatski osiguratelji naglašavaju kako je riječ o iznimno važnom zakonu koji regulira i sustav ekonomske i pravne zaštite osoba oštećenih u prometnim nesrećama
Do izmjena i dopune zakona dolazi zbog izmjene europske Direktive 2009/103/EZ u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornost, te da sve države članice EU moraju izvršiti implementaciju odredbi u vlastiti pravni sustav.
Ove promjene će dodatno osuvremeniti i razviti sustav koji već desetljećima primjereno štiti vlasnike odnosno korisnike vozila, a odnose se prvenstveno na stavke vezano uz zaštitu oštećenih u slučaju prekograničnih insolventnosti, potvrde o štetnim događajima, uključuju nove i suvremene definicije vozila koje se usklađuju s presudama europskih sudova i to u korist vozača. Regulira se novi fiksni početni rok od 15 dana, naknada štete oštećenim osobama oštećenima u slučaju nesolventnosti društva za osiguranje, minimalni obvezni iznosi osiguravateljnog pokrića, provjere osiguranja vozila koje provode države članice i korištenje potvrde o odštetnim zahtjevima ugovaratelja osiguranja od strane novog društva za osiguranje i dr.
vezane vijesti
'Uloga osiguranja od automobilske odgovornosti kao zaštitnika ekonomskog integriteta vlasnika vozila i oštećene osobe u prometu doživljava novu evoluciju u skladu sa suvremenim trendovima', rekao je Hrvoje Pauković, direktor Hrvatskog ureda za osiguranje (HUO), naglasivši kako već i sada sustav naknade šteta u osiguranju od AO funkcionira vrlo dobro.
'Godišnje hrvatski osiguravatelji sklope više od 2,7 milijuna ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti, a svake godine riješi se više od 130.000 odštetnih zahtjeva i isplati se više od 220 milijuna eura samo u segmentu automobilske odgovornosti, uz zanemariv broj sudskih postupaka i predstavki regulator'“, rekao je Pauković.
Hrvatsko tržište osiguranja već godinama posluje po EU direktivama i EU standardima, a u nekim segmentima je hrvatski pravni sustav još i detaljnije reguliran pa čak i 'stroži' nego što to zahtijeva europska pravna stečevina.
Pauković osvrnuo se i na tržište osiguranja vezano upravo uz EU standarde: 'Teza nekih interesnih skupina da se tek sada uvode neki 'EU standardi' je potpuno promašena, potaknuta partikularnim interesima ne uvažavajući u cijelosti činjenicu da smo već deset godina u EU te da odavno poslujemo u tržišnoj ekonomiji u kojoj je nužno uvažavanje principa tržišnog natjecanja. Priča o 'rušenju monopola' također je deplasirana i dolazi od interesnih skupina koje nemaju veze sa zaštitom potrošača nego zaštitom vlastitih interesa. Na hrvatskom tržištu osiguranja ne postoji nikakav monopol jer postoji značajan broj osiguratelja koji se u intenzivnoj tržišnoj utakmici nadmeću u kvaliteti pružene usluge i nuđenju konkurentne cijene za široku paletu osigurateljnih proizvoda, i sve to pod stalnim nadzorom HANFA-e i uz punu primjenu EU regulative.'
Pojedine grupacije servisnih radionica obmanjuju javnost navodeći nepostojeće zakonske odredbe koje mogu samo pogrešno informirati potrošače te im eventualno prouzročiti neugodnosti prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva. Naime, jedine strane u tom odnosu, koji se temelji na izvanugovornoj odgovornosti za naknadu štete, su oštećena osoba i osiguratelj koji moraju postići sporazum oko osnovanosti i visine štete, a to svakako nije servisna radionica.
Osiguratelj je dužan riješiti odštetni zahtjev primjenom zakonskih odredbi, posebno Zakona o obveznim odnosima, te izvršiti isplatu naknade štete prema odgovarajućim cijenama koje se trebaju formirati na slobodnom tržištu roba i usluga, a ne onih koje bi bile rezultat udruživanja pružatelja usluga popravka radi nametanja viših cijena, što je upitno s osnova pravila tržišnog natjecanja.
Određene grupe servisnih radionica plasiraju neosnovane teze kako će one vršiti usluge 'arbitra' te određivati visinu štete, pokušavajući vrlo često naplatiti potpuno netržišne cijene popravka, prikrivajućih vlastitu neefikasnost u poslovanju koja bi trebala padati na teret hrvatskih građana. To naravno nije točno i predstavlja grubo pogrešnu interpretaciju zakonskih odredbi koja može samo pogrešno informirati javnost – samo oštećena osoba i osiguratelj su u odnosu koji rezultira sporazumom o naknadi štete.
Nadalje, potrebno je naglasiti da je oštećena osoba oduvijek mogla dostaviti osiguratelju bilo kakvu dokumentaciju (npr. vještački nalaz) koja može pomoći rješavanju odštetnih zahtjeva te izmjene zakona ne donose u tom dijelu nikakvu posebnu novinu. S druge strane, treba naglasiti da i dalje postoji obveza oštećene osobe da ne pridonese da šteta ne bude veća nego što bi inače bila (čl. 1072. ZOO).
Osiguratelji nastoje, u otežanim uvjetima visokih satnica servisnih radionica i (pre)skupih rezervnih dijelova, pružiti građanima konkurentnu cijenu police osiguranja od automobilske odgovornosti. Međutim, već godinama svjedočimo ogromnom rastu cijena sata rada servisa i rezervnih dijelova koji uvelike premašuju stope inflacije. Postavlja se pitanje kome su u interesu skupi popravci koji se u konačnici moraju ponovno reflektirati u cijeni polica osiguranja od AO. Pojedine interesne grupacije, pod krinkom 'zaštite potrošača', pokušavaju povećati obujam posla u svojoj gospodarskoj grani uz razinu cijena koja je najviša u ovom dijelu Europe i koju na kraju plaćaju svi hrvatski građani.
Uz to, tome možemo pridodati i činjenicu da, prema određenim podacima, hrvatski građani plaćaju najskuplje rezervne dijelove u ovom dijelu Europe. Naime, prema već ranije objavljenim podacima, analiza temeljena na podacima programa Audatex, koji prati servisne cjenike, napravljena za čak 28 zamjenskih auto dijelova za šest popularnih modela srednje i niže klase pokazuje da su rezervni dijelovi u Hrvatskoj, i to za one auto dijelove koji često bivaju oštećeni u prometnim nesrećama i nezgodama, znatno skuplji nego u regiji, uključujući Sloveniju, Mađarsku i Austriju.
Primjerice, prosjek cijena pet zamjenskih dijelova koji često stradavaju na jednom od analiziranih automobila (stražnja i prednja vrata, prag vrata, brtva vrata i prednji blatobran) u Austriji je upola jeftiniji od prosjeka cijena istih tih dijelova u Hrvatskoj. Nadalje, objavljeno je i da ovu analizu potvrđuje i analiza potrošačkih cijena Državnog zavoda za statistiku koja pokazuje da cijene rezervnih dijelova motornih vozila već godinama rastu više od indeksa rasta potrošačkih cijena, a veliki skok primjećuje se posebice od 2020. godine. Nameće se na kraju pitanje koji je razlog da se u Hrvatskoj već duže vrijeme postavljaju tako visoke cijene auto dijelova te zašto je moguće da su one u, primjerice, Sloveniji i Austriji toliko niže nego u Hrvatskoj?
