Otkad je prije gotovo jednog desetljeća strategijskim dokumentom „Europe 2020“ Europska unija predvidjela da će tržište rada do 2020. godine trebati 40% visoko obrazovane radno sposobne populacije, jasno je:

• da je odzvonilo akademskom ekskluzivizmu,
• da visoko obrazovanje prestaje biti privilegij i postaje nužnost,
• da stručna visoka naobrazba dolazi u prvi plan.

Stručna visoka naobrazba, kao jednako vrijedna inačica u sustavu ECTS-a, za razliku od sveučilišne kojoj je u fokusu izobrazba za znanstvene i akademske karijere, obrazuje kadrove koji će odmah po završetku studija (preddiplomskog ili diplomskog) biti sposobni preuzeti upravljanje poslovnim procesima na razinama nižeg, srednjeg i visokog menadžmenta.

Stručni studiji su studiji primijenjene znanosti. Ne bave se stvaranjem novih znanja, što je zadaća znanstvenika. To nisu studiji kojima se stječu prvenstveno teorijska znanja i vještine znanstvenih istraživanja te njihova prijenosa u akademskom okruženju. To su studiji na kojima se uči kako postojeća znanja, koja se kontinuirano mijenjaju i šire, primijeniti u konkretnoj poslovnoj praksi.

Pojednostavljeno rečeno, ako se netko žarko želi baviti ekonomijom kao znanošću, ako želi istraživati i eksperimentirati ekonomskim zakonitostima u, primjerice, nekom ekonomskom institutu, ili biti profesor na fakultetu, onda nije uputno da upiše neki od stručnih studija, već sveučilišni studij iz ekonomije. Studirat će ga barem pet godina prije nego, kao znanstveni novak, krene graditi svoju znanstveno-akademsku karijeru. Ako se pak tijekom studija predomisli i po njegovu završetku se odluči zaposliti u nekoj dinamičnoj poslovnoj organizaciji, pojednostavljeno rečeno postati biznismen, imat će nemali problem - nedovoljno razvijeni set stručnih znanja i vještina primjenjivih u poslovnoj organizaciji.

Obrnuto, ako se netko žarko želi nakon studija (preddiplomskih ili diplomskih) uključiti u dinamičan poslovni život, upisat će stručni studij na kojem će steći neophodna teorijska i mnoštvo praktičnih znanja i vještina, bez kojih nema uspjeha u poslovnoj karijeri. Poželi li se kasnije posvetiti znanosti, uz neke razlikovne jednosemestralne programe, može nastaviti visoko obrazovanje i na doktorskoj razini.

I sad, vratimo se na onih 40% visoko obrazovanih koji će, prema strategiji razvoja EU, vladati europskim tržištima rada. Jasno je da će potrebe za visoko obrazovanim stručnjacima, pokretačima gospodarstva, u takvim okolnostima brojčano značajno prevladavati. Stoga stručno visoko obrazovanje već danas, a pogotovo sutra, postaje najširi ekosustav u kojem se profiliraju visoko obrazovani stručnjaci dominantno potrebni razvoju gospodarstva.