Sada je za slovački tjednik Terajšok otvoreno ispričala cijelu svoju tajanstvenu priču. Kako je dospjela u Hrvatsku? Čega se zapravo sjeća? Je li postala žrtva otmice?

Prema Danielinim riječima, oduvijek je bila energična i samostalna. Godine 1983. spakirala se i otišla u Njemačku. Nakon otprilike godinu dana otputovala je u Ameriku, u kojoj je ostala do 2000. godine.

Tamo je završila umjetničku školu, radila u zlatarnici, a njezin nakit počeo je krasiti mnoge poznate osobe. Kad joj je 1999. pukla veza, život joj se okrenuo naglavačke.

'Ostala sam još godinu dana, ali nije bilo kao prije. Nedostajala mi je obitelj, moj dom”, ispričala je Terajšok, prenosi Novi list.

Vratila se u Slovačku u rujnu 2000. godine.

Nastavila je izrađivati ​​nakit, kasnije je radila za agenciju za zapošljavanje. Godine 2010. prodala je stan i vratila se u Ameriku.

No, kako kaže, to više nije bila zemlja koju je poznavala. Nakon pet godina otišla je i radila u raznim dijelovima svijeta. Na kraju se ipak vratila u Slovačku.

'Tražila sam posao prošle godine, ali je bilo problematično. U Slovačkoj me nitko nije htio zaposliti. Imala sam iskustva iz inozemstva, govorila sam strani jezik, ali nisam mogla pronaći posao s razumnom plaćom', ispričala je.

U lipnju 2021. godine slučajno je upoznala muškarca koji joj je ponudio posao u Španjolskoj.

'Trebalo im je nekoliko ljudi za hotel', kaže.

Adamcová je podizala novac iz banke da bi imala za putovanje i život, prodavala je nakit. Međutim nije mogla kontaktirati s drugom osobom koja je trebala ići s njom, pa je odlučila putovati sama.

Na internetu je potražila agenciju koja se bavi Slovacima koji odlaze na rad u inozemstvu.

'Dogovorili smo novac i kada će doći po mene', kaže Daniela.

No o kakvoj se firmi radi, ne sjeća se, sve podatke pohranila je u telefon i bilježnicu koju je izgubila. Samo joj se čini da su bili iz istočne Slovačke.

Na dan odlaska susrela se s prijateljima i čekala u stanu na noćno preuzimanje.

'Bila sam spremna. Zapakirana. Stigli su oko ponoći. Sjećam se da su zvonili. Ali ovo je i zadnje čega se sjećam', otvoreno kaže Adamcová.

Ona nema pojma je li sišla s koferima, ne zna u koji se auto ukrcala, koliko je ljudi bilo, ne zna je li zaključala vrata stana. Njezina sjećanja završavaju u noći 20. kolovoza i počinju tek u rujnu. Nema pojma što se u međuvremenu dogodilo.

'Probudila sam se noću. Nisam znala gdje sam, što se događa. Tamo je bio mrak. Zima, od zime sam potpuno potresena', prisjeća se tog trenutka.

Sjedila je na šiljatom kamenu, stisnuta, prekrivena velikim pokrivačem koji je bio obliven krvlju. Bila je krvava i, kako kaže, izudarana. Bila je paralizirana.

Mogla je djelomično pomicati ruke, inače se nije mogla pomaknuti. Uskoro je uvidjela da se nalazi na otoku, uz more. Jedino što je našla kod sebe bile su sunčane naočale koje je prepoznala i boca vode.

Dozivala je pomoć dozivajući ljude oko broda. Vrištala je na engleskom. Slovačkog se uopće nije sjećala. Nije se sjećala ni tko je.

Adamcová kaže da joj u bolnici nisu obavili važne preglede. Tvrdi, nisu joj liječili ni rane. No utvrđeno je da je imala jak potres mozga, krv u bubrezima i paralizu mišića. U to vrijeme sjetila se jedne strašne stvari.

'Sjetila sam se troje ljudi. Sjetila sam se da sam bila na većem brodu s dva muškarca i ženom. Onda se sjećam da su me odvukli na otok. Tamo je čekao još jedan muškarac. Odvukao me na taj otok.

To je bilo sve čega sam se sjećala. No još uvijek vidim lica troje ljudi ispred sebe. Opisala sam ih i policiji', kaže.

Nije bila zadovoljna reakcijom policije. Tvrdi, čim im je spomenula te ljude, kojih se prisjetila, ponašanje prema njoj se promijenilo.

'Gledali su se kao da znaju o kome govorim i odjednom su izgubili interes dalje me slušati', tvrdi.

Adamcová kaže da joj nisu mogli uzeti ni otiske prstiju jer je na njima imala nešto poput ljepila, što se nije dalo skinuti. Kasnije joj je policija donijela mokri ruksak u kojem je bilo puno smeća.

Pronašla je samo ključeve stana u Trenčinu. Nestali su joj papiri, novac, sve ostalo.

Daniela se boji da je bila oteta.

'Vjerojatno su mislili da su me ubili jer sam na toj plaži bila pokrivena ručnikom. Sve je to tako čudno. Također i činjenica da sam imala ljepilo na svim prstima. Što se dogodilo?

Kad sam se vratila kući, počelo mi se vraćati sjećanje, čak i slovački jezik. Mislim da se to moralo dogoditi ovdje u Slovačkoj. Možda to nije bila neka prava tvrtka koju sam pronašla na internetu, nego neki prevaranti.

Ne razumijem gdje sam bila od 20. kolovoza do 12. rujna', ispričala je.

Uvjerena je da joj je netko nanio ozljede, ali nije se obratila slovačkoj policiji.

'U Hrvatskoj mi nisu uzeli uzorke. Ne postoji ništa na što bi se policija mogla uhvatiti', kaže Adamcová.

Ona sada upozorava ljude koji putuju u inozemstvo na rad da paze s kime se dogovaraju o putu.

Psihički je dobro, ali ne i fizički. Stalno je boli glava, ima problema sa želucem, koncentracijom, ne može spavati.

'Sanjala sam da sam negdje zatvorena i da sam htjela pobjeći, ali nisam se mogla pomaknuti', zaključuje Adamcová za Terajšok.

Zbog stalnih zdravstvenih problema još ne može raditi, a jedina naknada koju dobiva od Zavoda za socijalno osiguranje iznosi 120 eura. Ali s time ne može platiti ni stanarinu. Tvrdi, ne može se obratiti ni obitelji.