Daleko zanimljivija od činjenice postojanja eventualnih hipstera u Hrvatskoj je količina prašine koja se podigla na temu tko je i je li hipster. Kazano u 11 riječi, hipsterima je vrlo lako opisati simptome, ali nevjerojatno teško definirati bit. Vjerojatno zato što ne postoji. Svejedno, pokušat ćemo dokazati da te sorte urbane, egocentrične, narcisoidne, modno-intelektualne i 'kvazi-off' mladeži kod nas nema kao što nema ni pankera u Tadžikistanu
Gdje je kozmopolitizam?
Hipsteri se množe isključivo na globalnim stjecištima, mjestima gdje modni ili intelektualni trendovi nastaju ili nestaju i gdje je od lokalnih ili nacionalnih tradicija ostala tek stavka na meniju kreativno dizajniranog coffee shopa koji nudi vijetnamsku pitu od sira svakog drugog četvrtka u mjesecu. Hipsterizam je mobilno, progresivno i svjetsko stanje uma. Ostavite hipstera u Slavonskom Brodu dulje od dva sata i vidjet ćete kako se pretvara u lokvu zelene želatine. Zagreb na skali kozmopolitizma ne figurira ništa bolje. Ili netko fakat ovdje misli da poteže zeitgeist za jaja, tj. osjeća se totalno globalno i u žiži zbivanja dok koncentrično špancira oko Bogovićeve?
Gdje su pare?
Jedan od ključnih inicijacijskih trenutaka svakog hipstera je onaj kada shvati da mu korporativni kapitalizam ide strahovito na živce. Tom prljavom ekonomskom mainstreamu hipster će kontrirati životom na izdašnom roditeljskom budžetu ili, eventualno, ako mu se posreći, poslom u nekoj kreativnoj industriji – arty dizajn, arhitektura ili umjetnički menadžment restorana organske hrane s biorazgradivim lusterima – uglavnom u domenama koje su u Hrvatskoj smiješno nepostojeće. Nehipsterski rečeno, starci potrebuju iskeširati solidnu količinu papira ne bi li njihovo kreativno hipstersko dijete moglo partijati, pomno unapređivati kolekciju krpica i nonšalantno raditi nešto sa stopostotnom umjetničkom inspiracijom i nulapostotnom financijskom dobiti. Takvih roditelja u Hrvata i nema pretjerano puno, a ako ih i ima, onda im djeca postaju upicanjeni šminkeri s diplomom iz prava ili ekonomije i kečkastom bonsai pudlicom ispod lijeve sise.
Gdje je mjuza?
Glazba je ful bitna za hipstersko raspoznavanje. Tu pričamo o seriji poluanonimnih indie muzičara (elektro, pop, rock) i inih umjetničkih kolektiva koje hipsteri ganjaju po forumskim zapećcima cyberspacea i, ako se nekom od njih dogodi nesreća da postane šire poznat, može se pozdraviti s hipsterskim kredibilitetom, kako već nalaže logika bilo koje supkulture. Svedeno na hrvatski zemljopis: gdje vidite etablirane indie ispostave koje bi oko sebe centripetalno zavrtile naš navodni hipsterski korpus? Toga naprosto nema.
Gdje su krpice?
Dakle, hrvatska zlatna mladež optočena je brendovima, izgleda nevjerojatno poslovno i nepogrešno ćete je presresti posjednutu i izloženu u nekom bijelo tapeciranom lounge baru kako oblizuje nešto što prelazi 50 kuna, nije važno što. Hipsterski snobizam dijametralno je suprotan, no upravo stoga nevjerojatno srodan. Potonji će nabacati kojekakve krpice po sebi, uglavnom second hand i retro, pomno se pobrinuti da izgledaju neobavezno, neopterećeno i off, za što je, brat bratu, potrebno daleko više vremena nego za navlačenje Guccijevog odijela. E sad, u Hrvata ne postoji kultura modno osviještenih second hand shopova. Poharati bakin ormar vrlo je riskantno jer wannabe hipster ne može znati hoće li dotični komad odjeće biti retro kul ili staromodno smiješan.
Gdje su debeli okviri i sedmodnevna brada?
Premda me uvjeravaju da se sporadično nacrtaju na zagrebačkim ulicama, još uvijek mi se treba dogoditi muška hipsterska faca s dioptrijom uokvirenom debelom plastikom, plus pomno neobrijana, plus kako pedalira na vintage nizozemskom biciklu. Doduše neke cure furaju navedene okvire i još k tome bez stakla što je toliko progresivno da se lomimo nazvati ih posthipstericama. Eklektični intelektualizam je nezaobilazni moment hipsterovog odraza u zrcalu, pa će isti tretirati svoj set trendi ideja, fraza i škola mišljenja kao nastavak na svoju frizuru, neizostavni šal i gornji dio Adidasove trenirke iz sedamdesetih. Hipsterima mišljenje, kao i pozamašni komad identiteta, preko noći stoji obješeno u ormaru i ako ih slučajno probudite gole i nespremne u neki sitni sat, skužit ćete da nema apsolutno ništa hipstersko u njihovim krmeljima.
Gdje su lifestyle institucije?
Već smo natuknuli, ali da elaboriramo. Hipsteri nisu pretjerano politički zainteresirana bića, osim ako se na tapeti ne nalaze lifestyle teme poput organskog uzgoja, seksualne ravnopravnosti ili prava životinja, prava jaja i prava sireva da ne završe na vašem tanjuru. Tako je, budi vegan i troši na hranu pet puta više od prosjeka - nema izravnijeg dokaza da si čru hipster. Preneseno na javnu sferu, brutalno nam nedostaju mjesta za koja je nemoguće odrediti imaju li više veze s modnom ili prehrambenom industrijom. Gdje su naše kulovite brunch zalogajnice, mjesta specijalizirana isključivo za juhe ili veganski supermarketi? Ono malo nadobudnijih interijera redom je skucano po ćefu hrvatske šminkerske kaste.
Gdje su rekla-kazala eventi?
Zagreb, a da ne spominjemo ostatak zemlje, još je uvijek dovoljno malen da je nemoguće stvoriti kultno mjesto ili događaj, a da za njega ne sazna čitavo urbano selo u rekordnom roku. Hipsterska konzumacija kulture definirana je ponajviše 'word of mouthom'. To će reći, netko nešto negdje organizira i u to je upućen tek ograničen broj ljudi. Recimo stanovi kao mjesto radnje izložbi, performansa, koncerata ili kino projekcija. Zašto ne i skvot, napušten industrijski kompleks ili disfunkcionalni gradski bazen. Nije da Zagreb ili Rijeka nisu imali i nemaju slične ideje, ali to kod nas u rekordnom roku postaje mainstream jerbo partijanerska gerila ionako nema gdje drugdje izaći. A hipsteri i mainstream se suludo ne vole.
Valjda u bijesnoj želji da se milom ili silom uštekamo u maticu globalne povijesti, škvadra pod svaku cijenu pokušava kod kuće identificirati stereotipe stvorene tamo negdje daleko. Gle, studenti koji pohode kino Europa, Tuškanac ili projekcije kluba studenata filozofije na FFZG-u nisu hipsteri. Niti je to alternativna mladež zakucana za šank zagrebačkog skvota Medika ili birca Krivi put. Nije ni horda filmofila i intelektualno uznemirenih studenata koji pune dvoranu Subversive Film Festivala, a bome ni pitoreskna publika Lollobrigide. Što je radosna vijest. Većina njih još uvijek ganja specijalitete iz studentskih menza poput blitve na vodi i juhe od tortelina (na meniju nekom omaškom navedeni kao blitva odnosno tortelini), živi po studentskim sobama od 13 kvadratnih metara i mjestimično protestira. Hipsteri ne protestiraju. Uneredilo bi im frizuru.
Previše autentičnosti
Možda smo svi skupa ispijeni ulogom brabonjka na stražnjici trendova i antitrendova zapadnog kulturnog kruga, ali nacionalno patimo od prilično simpatične boljke – u svemu još uvijek tražimo barem gram biti, smisla, supstancije. Volimo autentične ljude, pa makar bili i drukčiji. Treba nam okvirno metafizičko opravdanje za stvari koje nosimo, radimo, predstavljamo. U hipsterskoj slici svijeta definitivno ispadamo blago preopterećeni i teški. Pankeri ovdje fakat žele biti pankeri, metalci žele biti metalci, a šminkeri, šminkeri. Pomisao da bi se netko površno stilski poigrao supkulturnim stilovima, od svakog pobrao po nešto i perolako ih zamijesio u hipsterski imidž, bilo bi suicidalno. Još uvijek se krećemo u strogo odijeljenim identitetima.
Hipster state of mind
Na kraju sve nas baca na zaključak - da, u Hrvatskoj vjerojatno ima hipstera, ali isključivo u glavi. Kao što možda ima i šminkera u amazonskoj šumi. Nije dovoljno htjeti biti hipster, mora se moći to i biti. Radi se o populaciji koja je očito pustila jednu seriju ili YouTube klip previše – pogotovo ako su to učinili najnovijom Appleovom igračkom - te se infantilno identificirala s nekim od likova na ekranu. Nasreću ili nažalost, previše toga na brdovitom Balkanu još uvijek djeluje kontracepcijski po pitanju začeća, odgoja i obrazovanja rase hipstera, a dok skinemo gumicu, već će nas progoniti neki drugi supkulturni slatkiš iz bijelog svijeta koji je prozujao zaslonom.
