Branko Kockica
Od 1974. do početka devedestih svi smo bili drugari i živjeli u svijetu gdje je sve lijepo i sve nježno. Srpski glumac i voditelj Branislav Milićević oliti Branko Kockica pokušavao je od nas stvoriti savršene pionire u svijetu gdje su čokolada i marmelada ključne obrazovne vrijednosti. Nije da je nešto uspio, ali 'Kocka, kocka, kockica' i danas stoji kao vrhunac jugoslavenskog dječjeg programa. Svojedobno je kružila priča da je poginuo negdje na frontu kao pripadnik JNA, no uzalud. Inkarnirao se ponovno pred malim ekranima u susjedstvu 2006.

Kolariću Paniću
'Sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo...' teleportirala nas je špica u emisiju gdje su klinci pisali pisma o problemima u školi, a voditelj s djecom u studiju pokušavao naći rješenje. Ipak, Kolariću Paniću se urezala u čeoni režanj klinaca osamdesetih zbog svoje uvodne sekvence u kojoj se prsti vješto igraju s rastezanjem gumice. Zapravo je fascinantno koliko je bila naglašena autonomnost dječjeg uma, tekst najavne pjesme i danas zvuči turbo progresivno: 'Traži otvor, traži vrata, gde ne može ni tvoj tata, gde ne može čak ni mama, traži sam i traži sama, odgovora sam se seti, sam razreši, sam raspleti.'

Muzički tobogan
Frajer s mitskom mikrofonkom, voditelj Minja Subota vodio je jednom tjedno dječji glazbeni kviz 'Muzički tobogan'. Bode oči paralela sa supertalent realityjem kojem smo danas izloženi. Klinci su se kod Minje natjecali u brzom komponiranju i improvizaciji, harmoniji i znanju o glazbi. Još jedan avangardni detalj koji totalno gazi medijski treš naših dana dok nam u ušima odzvanja naslovna stvar: 'Muzika je put do sreće, polje, šuma, rijeka, lug...'

Nedjeljni zabavnik
Rusmir Agačević, Zijah Sokolović, Seid Memić Vajta i Slavko Štimac radili su sarajevsku nedjeljnu kolaž emisiju za djecu koja je vjerojatno bila gledanija od Večernjeg dnevnika, da ne pričamo kako je za ekran prikovala i starce. 'Da nedjelje ne bi dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika, u pomoć evo TV sile i Nedjeljnog zabavnika!' Bio je tu svačega - od mozgalica, prepoznavanja melodija, 'naravoučenja' u kojem bi se objašnjavao neki pojam, a sve začinjeno gomilom gostovanja. Po mnogima najbolji show za djecu svih vremena.

Poštanski sandučić
41.000 pozdrava od Ejti, Pere i poštara Duje, što vas voli i štuje, cmok Zagreb. Nećemo si lagati, u Beogradu su proizvodili daleko moćniji program za klince, no zagrebački 'Poštanski sandučić' se definitivno kvalificira u sam vrh. Djeca su im slala crteže, voditelji im pričali priče, naravno, s poukom o bontonu, ili kako su to zvali u emisiji: PILJP – pauza iz lijepog ponašanja. Kako jesti za stolom, kako se rukovati, kako čuvati knjigu, kako gajiti prijateljstvo... Sve vam je jasno.

Poletarac
Ovog se sjeća malo starija škvadra. Show su pohodili kojekakvi glumački i ini celebsi s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih – Đorđe Balašević, Miodrag Petrović Čkalja, Branko Cvejić pa čak i Željko Malnar. Nitko se praktički ne sjeća što se točno zbivalo u emisiji, ali se ljudi po netu manično odvaljuju na pjesmu sa špice.

Hihotići
Radijski hit za djecu 'Tonkica Palonkica' dobio je lutkarsku varijantu u Hihotićima. 'Mi smo Hihotići u bojama svim, ja sam crven, ja sam zelen, a ja crn; On je dobar, on je nježan, on k'o trn', išla je naslovna pjesma u serijalu od deset epizoda od 15 minuta. Autor im bio dječji spisateljski mag Mladen Kušec, koji je prije toga potpisao i 'Tonkicu Palonkicu'.

U zdravom tijelu zdrav duh
Emisiju koja je od nas trebala napraviti atletski osvještene omladince vodio je tip konstantno obučen u šuškavu trenirku, Nenad Pavlović, a pjesma s početka educirala nas je da 'vježbati možemo svuda, svakoga dana i sata, sami ili u društvu mame, tate i brata!' dok su prolazii animirani kadrovi frajera koji diže utege i pokazuje mišiće da bi u sljedećoj sekundi skužili kako stoji na utegu koji zapravo podiže cura. Još ako su prije odvrtili dobri stari komunistički PP 'Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje', nema da si slučajno bi nezdrav.

Crtić u 19:15
Sve bi gore navedeno ostalo nedorečeno visiti u zraku da socijalističke dane koji su započinjali čokoladama, školskim frkama i odgojnim savjetima upakiranim u redovito odličnu mjuzu i kreativne najave, nije zaokruživao večernji crtić u 19:15. Djeca su se strčavala pred televizore kao zombiji, bez obzira na to jesu li bila vani, za knjigom ili radila neku drugu najvažniju stvar na svijetu. Petnaest minuta prije Dnevnika ništa drugo nije bilo važno osim transa uz Gustava, Barum-barum, profesora Baltazara ili neki prekooceanski uvoz tipa Ptica trkačica ili Zekoslav Mrkva. Prije i poslije Krista, Muhameda, nulte godine, 11. rujna? Ma kakvi. Prije i poslije večernjeg crtića.