Što to fura hrvatsku mladež da se tlači osmosatnim putem vlakom do Beograda ne bi li se zdrobila za vikend? Je li to stoga što je zagrebačka noćna scena dosadna, predvidljiva i bezidejna? Što noćni tramvaj vozi svake prijestupne? Što se škvadra starija od 21 osjeća prestaro? Što nakon pola četiri grad proglašava fajrunt? Evo par usputnih o noćnim traumama hrvatske metropole...
A gdje sad?
Bude gadno kroničnim nespavačima, adrenalinskim ovisnicima o sitnim satima ili ekipi koja je dala sve ispite i sada želi doktorirati za šankom. Naime, gradom se negdje oko tri krene prolamati pitanje – 'a gdje sad?' S blagim izuzetkom petka ili subote, klubovi pale svjetla, otpravljaju partijanere doma, a dan je još daleko... Zagreb, koliko god dug i širok, nudi poražavajuće rješenje za hiperaktivnu mladež koja bi htjela pozdraviti sunce s petnaestom rundom pelina. Rješenje je da nema rješenja, osim ako niste toliko odrvenili da su vam i cajke odjednom prihvatljive.
Prokletstvo noćnog tramvaja
OK, ne očekujemo da Zagrebom điraju noćni tramvaji u periodima od 20 minuta kao što je to slučaj u Berlinu, ali rupe od sat i pol, kome točno to koristi? Čovjek ili mora imati debelu sreću nabasati na stanicu netom prije nego što tramvaj stigne ili se ravnati prepisanim rasporedom vožnje te ostati vani duže ili kraće nego što je namjeravao. U ZET-u očito nemaju pojma – svaki tulum ima svoj bioritam. Ostati negdje duže protiv svoje volje, ispijen i udosađen, nakon što se klupska veselica sunovratila u kliničko stanje depresije, ili pak surovo prekinuti veselje u najboljem trenutku, može imati dugotrajne posljedice po mladu psihu. Budućnost Hrvatske zaslužuje bolje.
Cajke pred fajrunt
Zagrebačka klupska patologija ne tiče se samo stanja na flooru. Neki DJ-i također dožive instant lobotomiju oko tri ujutro i što je do prije pet minuta bila rokerica ili standardni mainstream, postaje cajkaška terevenka gdje još jedino ima smisla nekog slijepo ščepati za cicu ili guznu polutku i raspametiti se u isparavanju parfumiranog znoja i nasumičnom čišćenju umnjaka. Čak i minimalni retardirani uleti jednog subjekta, predikata i eventualno veznika, postaju suvišni. Zbogom Štuliću, zbogom Queen, zbogom čak i buđavom lebcu. E da, lijepo je znati da urbana mladež više ne mora putovati u neku karlovačku ili slavonskobrodsku vucibatinu ne bi li se narodnjački uzdigla.
Slušam sve
Po strani sad elementarna nepogoda turbofolka. Zagrebački klubovi izgubili su svaku bolju prepoznatljivost i playlista će biti više-manje identična gdje god da vas nanese želja za noćnim nemoralom i višak kalorija u nogama. Bez veze. Svi slušaju sve, tipovi u zakovicama đuskaju na Joea Cockera, a ušminkani komadi u previsokim štiklama deru glasnice na Blurov 'Song 2'. Gdje su nestala ona divna vremena kad se škvadra iz Jabuke nije podnosila sa škvadrom iz Saloona i kada su hipici, pankeri i šmikeri bili voljni donirati komad zubala u želji da obrane svoj glazbeni svjetonazor? Btw, zašto nitko ne pušta EKV?
Pivo od cca 20 kuna
Teoretski, izuzetno nam je drago da zagrebački partijaneri imaju para serijski iskrcati cca 20 kuna za pivo - mladost bez keša stvara malodušne ljude – ali koga to nije sram cijediti roditeljske novčanike u vremenu kada je prosječna hrvatska plaća 4500 kuna? I onda još naplatiti ulaz, pa garderobu... najnormalnije da većina ima para za izaći tek jednom tjedno i da su onda spremni popušiti sve što im se servira. Da ne govorimo o tome što ako se pojaviš s duhanom i rizlama... Ima da rolaš čitavu noć za sve u radijusu od deset metara. Što je, opet teoretski, ful OK. Samo da to još objasniš vlasniku kluba pa ako barataš s više od 20 pljugi, dobiješ neku proviziju sa šanka ili barem VIP tretman.
Starci od 21 godine
Totalno smo za ideju da ekipu treba što ranije prepustiti čarima noćnog života. Najbolje odmah nakon vrtića pa da im škola izgleda manje strašno, ali kada se cure od 21 godine počnu žaliti da se osjećaju prestaro u nekim klubovima, onda je vrijeme da se ozbiljno zamislimo nad arapskim brojevnim sustavom. Što bi o tome rekao Pitagora? Što Rohatinski? Da li to navodno najrazvijeniji hrvatski grad očekuje od svoje populacije da se izdivlja do dvadesete, izobrazi do 22 i s dvadesetpetom zaključi sve moguće perspektive. Pa... tako nekako i zvuči prosječni nacionalni curriculum. Još malo pa će gradska gerijatrija morati vaditi osobne na klupskim vratima jer je preko 30 ulaz zabranjen.
Koncerti postali slušaone
Nekad, u zlatnim šezdesetima i florescentno roza sedamdesetima, zagrebački hahari bi se našli kod jedinog lika u ulici koji je imao gramofon i par ploča te derali iglu na novim Stonesima ili Floydima. Pedeset godina kasnije, grad se praktički nije maknuo od tog koncepta. Umjesto da se stasajuće partijanere obrazuje na temu žive mjuze, organiziraju se nebrojene slušaone. Ono par boljih bendova raspada se zbog manjka love, angažmana, nastupa u sapunicama ili reklama za pivo i ispada da je ljudima draže čuti izvođača s mp3-ce nego ga vidjeti uživo. Kužimo. Zašto bi klubovi potrošili i dvadeset kuna na bend kad mogu čitavu večer razvaljivati šablonske hitove s daleko jeftinijim i manje kompliciranim DJ-jem koji si je praktički jučer kupio polovni Macbook, smislio si ime između dva guzobrisa, a sutra će vrištati sa nekog lošeg flyera u Studentskom centru. Novi klupski celebs po ZG recepturi. Uostalom, ljudi manje piju za vrijeme koncerta a i ne mogu si nešto uletavati. Ful promašena poslovna strategija.
I baka ti je DJ
Ovako, ima ponedjeljkom navečer u Praćki karaoke večer. Premda svi znamo što je karaoke, da pojasnimo: To je ono kad ti frend kojem je slon prdnuo u uho kad je kao mali zalutao u zoološkom vrtu uzima mikrofon u ruke i glasom para uši zatečenoj publici misleći da je novi Freddie Mercury. Kao da su mu prisutni krivi za traumu iz djetinjstva. Priča ima nastavak. Dakle, u Zagrebu caruje totalno novi fenomen - nazovimo ih karaoke DJ-i - kakvog se ne bi posramili u bilo kojoj europskoj prijestolnici, pa ni u Temišvaru. Ukratko, frajer ili cura ima otvoren laptop i klika od pjesme do pjesme (primjeti rad ruku), baš kao što ti radiš doma na svom kompu kad ti je ekstremno dosadno. Između dvije stvari obično bude crossfading, tj. prijelaz bez pauze, što je, priznat ćete, abnormalno kul i zatijeva nekoliko godina predanog rada na kažiprstu.
Scena, što je to?
Nema ništa loše u evolucijskoj činjenici da je zagrebačka noćna scena iza svih bombastičnih najava, plakata i headlinea 'bla featuring bla' zapravo prozaična dating seansa. Gomila natiskanih tijela u potrazi za seksualnom srećom malo bi teže postigla cilj da nije popraćena mjuzom i cugom. Nismo po tome nikakav izuzetak, niti prostorno niti vremenski. Trebalo bi svim tim Bijelim strijalama, Grupama 220 ili Crvenim koraljima iz davnina dati ordenje za produžetak vrste i blagotvorni utjecaj na domaći natalitet. Kulturno i genitalno uzdizanje uvijek su išli ruku pod ruku, no šora nas činjenica, kad već moramo imati umjetnički izgovor za razmjenu tjelesnih tekućina, da on danas ne izgleda barem nešto uvjerljivije.
Doviđenja kultu
Kao natprosječno inteligentna nacija, sve to genijalno kužimo. Dok se razbacujemo na još jednu predvidljivu stvar predvidljive zagrebačke večeri u nama se bućkuriša koktel osjećaja ispraznosti, kompleksa male sredine i libida koji sve to zaslađuje u probavljivu otopinu. Zagreb je nekada proizvodio kultna mjesta i kultna imena. Ljudi su se, htjeli-ne htjeli, kultivirali na valovima testosterona. Sjajno lukavstvo duha vremena. Danas se ekipa faćka ne bi pobjegla od brutalnog nedostatka ideja na klupskom repertoaru. Preko ruba gaćica ne vidi se više apsolutno ništa.