Bez namjere da umanjujemo neugodnost doživljaja onih kojima kasne javna prijevozna sredstva ili im pukne guma na putu do posla, ovaj članak bavi se ljudima koji svaki dan na putu prema poslu riskiraju puno više od kašnjenja. Ako ime Cesta smrti ili slika visećeg mosta kućne izrade nisu dosta da vas u to uvjere, možda će u tome uspjeti kratke snimke s tih mjesta uspjeti
Cesta smrti
Cesta Yungas poznata i kao El camino de la muerte (Cesta smrti) duga je 61 kilometar, a povezuje La Paz i Coroico u Boliviji. Preciznosti radi, dodat ćemo da se radi o sjevernoj cesti. Južna cesta duga je 64 kilometara i, prema našoj procjeni, druga je najopasnija cesta u Boliviji.
Cesta smrti, naravno, nije dobila svoj nadimak jer je uska i puna serpentina (što jest), već zato što je nepopločena, vrlo prometna i jedna strana joj cijelim putem gleda u ponor.
Suludoj vožnji po bolivijskoj cesti ne pomaže ni to da ne postoje rubnici ili žičana mreža koji smanjuju opasnost od odrona kamenja, a Cestom smrti čine autobusi i slična teška teretna vozila.
Zbog oko 200 do 300 smrtnih slučajeva godišnje sjeverna cesta Yungas 1995. proglašena je najopasnijom cestom na svijetu. No, nisu samo ceste opasne.
Viseći most Hussaini
Regija Gojal na sjeveru Pakistana blizu granice s Afganistanom i Kinom ispunjena je dolinama i klancima rijeke Hunze koji se uglavnom mogu prijeći samo pješice, a to najbolje znaju stanovnici sela Hussaini koji žive na jednoj obali, a obrađuju svoja polja na drugoj. Njihovo putovanje do radnog mjesta sastoji se od 'šetnje' preko visećeg mosta od konopaca i dasaka dugog oko 200 metara koji su sami sagradili.
Naravno, kad kažemo šetnja, mislimo zapravo na sporo koračanje mostom i gledanje u svoje noge jer su daske na mostu postavljene tako da između svake od njih ima dovoljno prostora da propadnete, a ispod je provalija, jureća rijeka i stijene. Sa svake strane su konopci koji služe kao rukohvati.
Ne znamo zašto uopće opisujemo cijelu stvar. Svi smo gledali 'Indianu Jonesa i ukleti hram'. To bi mogao biti taj most.
No, ne bismo ovo ni nazvali najopasnijim putovanjem na posao da ne postoje dodatni problemi. Vjetar u dolini tijekom monsunskog razdoblja dostiže toliku brzinu i snagu da uvijek postoji šansa da most bude uništen (što je vidljivo i na filmu po ostacima starog mosta pokraj novog). Štoviše, vlada je pokušala seljanima pomoći i 1986. im sagradila pravi most, no vjetar ga je raznio u roku od godinu dana.
Druga opasnost je poplava. Polovicom prošle godine zbog odrona koji je zatrpao rijeku Hunzu stvorilo se jezero u uzvodnom koritu i poplavilo most. Radovi na postupnom oslobađanju rijeke su u tijeku.
No, i most je još uvijek bolji nego dva žičana kabela.
Kolumbijska veza
Postoji malo mjesto Los Pinas u Kolumbiji koje je na jednoj strani kanjona, dok je obližnji grad na drugoj strani. Jedina dva načina da se dođe do grada su pješačenjem koje traje dva sata ili - klizanjem po metalnom kabelu koje traje minutu.
S obzirom na to da kolumbijske vlasti smatraju da Los Pinas nije dovoljno naseljen da bi dobio most preko kanjona, lokalno stanovništvo koristi žičane kabele kojima prelazi provaliju duboku oko 350 metara. I to ne samo odrasli.
Djeca starija od osam godina uglavnom se ne boje koristiti primitivnu žičaru koja se sastoji od kabela kojem nitko ne zna nosivost, grane za kočenje te konopca na kojem sjede. Od svih mještana očekuje se da sami donose granu i konopac.
Konopac se stavlja na kolotur koji klizi po kabelu, a grana služi za usporavanje kliženja. Iako je ova žičara stalno u upotrebi i svaki dan oko 60 ljudi prijeđe s jedne na drugu stranu i natrag, još nikad nitko nije ozbiljno stradao.
