Ranije ove godine Brian Dennehy dobio je novo radno mjesto kao šef marketinga i u prvom je tjednu povukao kolegu na stranu i pitao ga: 'Koliko je teško osobi koja nije zaposlena ovdje ući u zgradu?' Dennehy se ne interesira pretjerano za sigurnost tvrtke, naravno, on samo ne želi biti 'onaj koji lovi'.

Brian i njegovih devet prijatelja provode posljednje 23 godine igrajući lovice, piše Wall Street Journal. Počelo je u srednjoj školi u Washingtonu, zatim su nastavili na fakultetu, pa i nakon što su izgradili karijere, osnovali obitelji i raselili se po cijeloj Americi. No, zahvaljujući nečijoj sumanutoj ideji da ostanu u kontaktu, igra lovice ih i dalje drži bliskima.

Igra koju danas igraju u osnovi je ista kao ona u srednjoj školi. Jedan igrač 'lovi' sve dok ne uhvati nekog i dotakne ga kao sljedećeg lovca. No, odrasli muškarci koji su prešli 40. i imaju obitelji ne mogu samo tako ganjati jedan drugog po igralištu, pa njihova verzija ima i neka nova pravila. Primjerice, nema geografskih ograničenja i igra je aktivna kroz veljaču, cijeli mjesec. Onaj koji je tad posljednji uhvaćen, ostaje lovac cijele godine.

To znači da jedan drugoga mogu uloviti, primjerice, i na poslu i na spavanju, a da stvar bude napetija, ponekad se grupiraju i ne bježe sami. Žene se smatraju špijunima, a imaju i pomoćnike koji mame igrače van ureda. 'Osjećate se kao jelen ili los u sezoni lova', rekao je Joe Tombari, profesor u srednjoj školi u Spokani koji zaključava vrata svog razreda tijekom praznika, a često i provjerava skriva li se netko ispod auta prije nego što mu se približi.

Jednog dana u veljači sredinom devedesetih Tombari i njegova supruga živjeli su u Kaliforniji kad mu je prijatelj pokucao na vrata. 'Joe, moraš ovo vidjeti, nećeš vjerovati što sam upravo kupio', rekao je i odveo ih do svog auta.

Ono što Tombari i njegova žena nisu znali jest da je Sean Raftis, tada 'lovac', doletio iz Seattlea i sakrio se u prtljažniku prijateljeve Honde. Kad je ovaj otvorio prtljažnik, Sean je iskočio, dotaknuo Tombarija i rekao: 'Loviš!' Sirota supruga se toliko šokirala da je pala preko ruba pločnika i istegnula ligament koljena. 'Još uvijek se osjećam loše zbog toga, ali sredio sam Joea', rekao je Raftis, danas svećenik u Montani.

Dečki su se za igru dogovorili ranih devedesetih kad su se svi okupili jedan vikend i došli na ideju da ožive igru jedan mjesec u godini.

Patrick Schultheis, koji je tada bio student prve godine prava, složio je ugovor s pravilima (primjerice nema 'vraćanja' niti hvatanja osobe koja je upravo uhvatila drugog), svi su potpisali i igra je počela!

Jedne godine je 'lovac' Mike Konesky saznao da su dvojica igrača, koji su tad živjeli zajedno, kod kuće iza ponoći pa se oko dva ujutro ušuljao u garažu i u mraku ušao u kuću. 'Bilo je otvoreno. Pomislio sam, još će me uhapsiti zbog ovog', ispričao je Mike. Na prstima je došao do spavaće sobe, upao kroz vrata, naglo upalio svjetlo i žrtva nije imala kamo.

S godinama su se prijatelji raselili po Americi, što je igru učinilo još zanimljivijom. Tako je jedan od prijatelja, Chris Ammann, živio u Bostonu, pa je onaj isti Mike iskoristio besplatne milje koje je dobio od zrakoplovne kompanije i preletio pola zemlje posljednji vikend u veljači. Sljedeća dva dana proveo je u grmlju ispred Chrisovog stana, sjedeći u omiljenom kafiću njegovog prijatelja i vozeći se ulicom. No Chris se nije pojavio, a Mike je bio 'lovac' još godinu dana.

'Osjećao sam se baš loše. Mislim da bih žrtvovao i to da postanem 'lovac' da sam ga barem nakratko vidio', rekao je Chris.

Sudionici ove bizarne igre za odrasle kažu da im je ona pomogla očuvati prijateljstvo koje bi možda nestalo, kako to u životu biva.

Jedan od sudionika je jedanput odbio prijatelju pomoći promijeniti gumu jer se bojao da su ga angažirali da im pomogne u lovu. Ponekad u veljači uplati odmor na Havajima samo kako bi smanjio izglede da ga ulove. Svake veljače njegova asistentica na poslu dobiva sigurnosne upute. Tombari ju je jednom pokušao proći, ali nije uspio: 'Znala je da je vrijeme za lovice i nisam mogao ući. Nitko ga nije mogao vidjeti u tom periodu.'

Mike Konesky, menadžer u jednoj tehnološkoj tvrtki, sad je opet na redu za hvatanje prijatelja i imao je 11 mjeseci za razradu plana. Kaže da voli uloviti one koji već neko vrijeme nisu bili 'lovci', a to uključuje velečasnog Raftisa do kojeg je teže doći otkako se preselio u Montanu, ali koji je nedjeljom, kako kažu, laka meta. 'Kad jednom izađem iz župnog dvora, sva pravila otpadaju. Moram biti pažljiviji', kaže Raftis.