Zanimanje koje sigurno ne postoji nigdje drugdje nego na obali indijske rijeke Yamune u Delhiju ono je ronioca u potrazi za novčićima. Ljudi koji se bave tim poslom zaranjaju u rijeku cijele godine – bez obzira je li voda hladna ili nabujala. Njihov je posao izranjanje novčića koje su ljudi bacili u Yamunu za lokalnu riječnu boginju.

Ako se pitate koliko hrabri ronioci dobivaju za svoj trud, odgovor je – od nekoliko desetaka kuna do dijamantnog prstena.

Neki, kao što je 22-godišnji Sartaj Ahmed, koji se bavi tim poslom već šest godina, počeli su raditi to još dok su bili dječaci.

'Ima dana kad dobijem samo stotinjak rupija, no ima i dana kad nađem nešto vrijedno. Jednom sam našao zlatni prsten', kaže Sartaj.

Ima i onih koji rone puno dulje. Među njima je 34-godišnji Sajad Ahmed koji to čini već 20 godina.

Svake godine Sajadu je sve teže, no kaže da nema izbora. Amit Kumar, koji ima 21 godinu i roni od svoje jedanaeste, kaže kako mu je izranjanje raznih stvari iz Yamune jedini izvor prihoda.

'Moram nekako zaraditi. Živim ovdje, pa zato i radim ovdje', kaže Kumar.

Neki ronioci jednostavno vole raditi taj posao jer su sami svoji šefovi, a sam posao i nije strahovito težak, dodaju, jednom kad doznaju gdje se novčići nalaze. Uglavnom vide ljude koji bacaju novčiće u rijeku pa mogu odmah zaroniti po njih.

Ronioci znaju i gdje će pasti novčići koje bacaju putnici iz vlaka kad prolazi iznad rijeke. Vjeruju da im njihov posao neće donijeti zlu sreću jer je rijeka sveta.

Tehnika ronjenja koja se najčešće koristi je jedinstvena – nakon skoka na glavu ronioci zatvaraju oči te rukama traže novčiće. Zadržavaju se oko 20 do 30 minuta na jednom mjestu, a zatim idu negdje drugdje.

Većina ronioca ulazi u rijeku već oko sedam ujutro. Popodne imaju stanku za ručak, a rone dok sunce ne zađe.

Iako se odlično snalaze u vodi, ronioci zimi znaju zavezati magnet na komad konopa i tako vaditi novčiće i ostale metalne stvari iz rijeke. Kako su svi vješti u svom poslu, dobivaju posebne iskaznice, a često pomažu i policiji u podvodnom radu.

'Volim taj dio svog posla. Imam osjećaj kao da preminulima koje tražim za policiju pružam šansu za dostojanstven pokop', kaže Sajad.

Mlade Japanke nude oglasni prostor na svojim nogama

Dobar način da budete sigurni da će ljudi vidjeti vašu reklamu jest da je stavite na mjesto koje će privlačiti pogled. U slučaju Japanaca to su bedra mladih djevojaka.

Korištenje tijela u promidžbene svrhe možda nije najoriginalnija ideja, no japanska tvrtka Absolute Territory pristupila je poslu na svoj način – naljepnicama koje sežu od dokoljenki pa sve do ruba kratkih suknji koje nose djevojke. Navodno je u pitanju dio ženskog tijela koji većina japanskih muškaraca smatra poželjnim. Tome svjedoči i stranica na Facebooku koju ondje imaju ženska bedra.

Iako bi netko mogao pomisliti da će djevojke čija su bedra u pitanju imati nešto protiv oglašavanja na svom tijelu, činjenica da se za taj posao javilo već 1.300 kandidatkinja govori protiv te teorije.

Djevojke koje žele registrirati svoja bedra kod tvrtke Absolute Territory moraju, naravno, biti punoljetne te biti na društvenim mrežama i povezane s barem još 20 ljudi. Nakon što odaberu naljepnicu djevojke je moraju nositi osam sati dnevno da bi ispunile odredbe ugovora i primile plaću.

Djevojke također moraju dokazati da redovito izlaze s naljepnicom u javnost. To čine tako da stavljaju svoje fotografije s naljepnicom na razne društvene mreže.

Njemačka obitelj koja živi (gotovo) bez novca

Rafael Fellmer i njegova obitelj oličenje su skromnosti. Hrane se ostacima iz smeća trgovine koja prodaje organsku hranu, rade razne poslove za svog stanodavca kako bi platili stanarinu te se uglavnom oslanjaju na razmjenu dobara za svoje potrebe. Ukratko, koriste novac samo kad ne mogu nikako drugačije.

Sve je počelo kad je Rafael Fellmer – sin uglednog njemačkog arhitekta i diplomirani student europskih studija u Haagu – prije nekoliko godina shvatio da novac nije sve u životu. Inspiriran ekonomskom krizom, klimatskim promjenama te svjetskim pomanjkanjem hrane i vode, Fellmer je počeo malim koracima smanjivati svoje troškove. Kad su ga prijatelji pozvali u Meksiko na vjenčanje, to putovanje bilo mu je također ulazak u novi život bez novca.

Fellmer je s nekoliko svojih prijatelja odlučio otputovati sve do Meksika bez trošenja novca. Autostopirali su, radili na jedrilicama i spavali u kamionima, a nakon 11 mjeseci stigli su na granicu Gvatemale i Meksika.

Kao u nekom filmu, Fellmer je na svom putovanju upoznao suprugu Nieve te je poveo u Njemačku kad je zatrudnjela. Nova obitelj Fellmer neko vrijeme bila je kod Rafaelovih roditelja, a zatim su našli kuću u kojoj su dobili prostor na korištenje u zamjenu za razne poslove za stanodavca – kuhanje, čišćenje, skrb za ljubimce i održavanje računala.

Danas Rafael živi sa svojom suprugom i djetetom u podrumu vile u Kleinmachnowu u blizini Berlina, a račune plaćaju radom i popravcima u vrtu i po kući. Fellmerovi koriste struju i vodu samo kad moraju, baš kao i novac.

Bez obzira na sitna odstupanja od pravila nekorištenja novca, Fellmerovi žive vrlo drugačije od većine drugih ljudi. Rafael smatra da je potpuna ludost to što 30 do 50 posto europske i američke hrane završava u smeću te se na neki način radi i o uvredi onima koji je proizvode. Većina organske hrane koju Fellmerovi nabavljaju iz smeća potpuno je jestiva.

Život bez novca polako postaje sve popularniji pokret u Njemačkoj. Postoje internetske stranice s nizom korisnih informacija – od rizika vezanih uz hranu iz smeća do recepata.

Rafael Fellmer smatra da su njegova obitelj i oni slični njima jedan korak ispred pripadnika pokreta Occupy koji kampiraju ispred banaka i protestiraju. Fellmerovi bojkotiraju sustav tako što gotovo uopće ne koriste njegovo osnovno gorivo – novac.