Premda se staklo ponajviše dobiva od kristaliziranog kremena, umijeće proizvodnje upravo se sastoji od toga da se kristali rastope. Smjesa kremena, sode i vapnenca zagrijava se na temperaturu od 1100 do 1500 Celzijevih stupnjeva i time postaje tekuća.

Ako se sve obavi kako treba, svojstvo stakla koje kemičari nazivaju 'amorfnim nekristalinskim stanjem' zadržava se i nakon hlađenja. Drugim riječima, staklo je zapravo kruta tekućina.

Pod pojmom kristala pak znanstvenici podrazumijevaju kruto tijelo čiji su sastavni dijelovi – atomi, ioni ili molekule – poredani u trodimenzionalnu rešetku: natrij i klor u sol, ugljik u dijamante, a željezo i sumpor u pirit. U staklu su atomi nepravilno ('amorfno') poredani.
Ako se pri proizvodnji pogriješi, primjerice ako se staklo presporo hladi, može doći do 'odstakljenja' – stvaranja malih kristala, pa staklo postane mutno.

Što je onda kristalno staklo koje očito nosi krivi naziv? Ono se dobiva dodatkom olovnog, cinkovog ili barijevog oksida. Te tvari pojačavaju lom svjetlosti stakla i daju mu poseban sjaj, zbog kojeg se staklo tako naziva.

Članak je preuzet iz novog broja časopisa Geo