Premda je nekoliko nadobudnih novinara svojedobno htjelo proglasiti darkere endemskom supkulturom balkanskih zemalja, stvar je smiješno netočna. Naime, dark je, baš kao i svaki drugi pokret, stigao na brdoviti Balkan s nekoliko godina zakašnjenja. U Britaniji i Americi poznat kao dark wave ili goth scena, bio je više-manje gotov sredinom osamdesetih. Kod nas je čitava medijska mitologija oko klinaca koji se oblače u crno, slušaju atonalnu glazbu, briju na smrt i vole krv lansirana u Poletu na Božić 1987, a potom i u zagrebačkom listu za kulturu Oko.

Graja oko društvanca koje se okupljalo u Jabuci na slušaonici 'Dark Dance' postala je top tema svih paranoidnih čuvara morala. Za razliku od zapadnih varijanti darka i gotha, kod nas sve to je dobilo patinu slavenskog stanja uma koje iza bijelih lica, natapiranih frizura, gomile ruža, crnih cipela i kožnjaka vidi đavle, sotone, zle duhove i nekrofiličare, baš kao da su se previše načitali Mažuranićkinih 'Priča iz davnine' i jednom previše odslušali legendu o Babarogi.

Dark pokret osamdesetih zapravo premošćuje put od punka do dancea. Počelo je s Joy Divisionom, Siouxsie and The Bansheesima, Bauhausom, prvim albumima The Curea. Kako su darkeri za razliku od prilično šablonskog punka imali žicu za zvukovno eksperimentiranje, put prema elektronici otvarao se sam od sebe, što se sredinom osamdesetih u Njemačkoj pretvorilo u tzv. eletcro wave. Ne ulazeći sada u genealogiju glazbenih žanrova, što u ovom slučaju izgleda intrigantno s obzirom da su punk i techno mnogima savršeno nespojivi pravci, darkeri su na našim prostorima, a ponajprije u Zagrebu i Skoplju, imali daleko veće značenje od živopisne grupice ljudi koja sluša karakterističnu glazbu.

Masovna histerija lansirana je nakon što je jedan od pripadnika Crne ruže, navodne darkerske sekte, odlučio teatralno raskrstiti s problemima svoje adolescencije pa je počinio samoubojstvo. Drugi je mračni klinac završio pod kotačima autobusa, ali niti je Crna ruža bila organizirana tajna sekta, niti su darkeri bili suicidalni spiritisti ili brijači na crne mise. Tema je bila budalasti spin za prodavanje novina, baš kao i senzacionalna teza sarajevskog magazina As da je Željko Malnar na čelu Crne ruže, koji je u to vrijeme u najboljem slučaju visio u sesvetskom bircu Garuda i imao veze s darkom koliko i njegov ministar obrane Ševa s nuklearnim razoružanjem Sjeverne Koreje. Crna ruža je bila, današnjim jezikom rečeno, nešto poput grupe na Facebooku, deklarativni pokret. Za pripadnost je valjda bilo dovoljno kemijskom urezati ime na zid školskog WC-a i pored toga nacrtati crni cvijet.

Paranoja je u nekim sredinama dosegla takve razmjere da je bilo zabranjeno doći u školu u crnoj odjeći i sve je degradirano na razinu moralne panike. Glazbeni, modni, idejni sadržaj darka, činjenica da njegovi protagonisti znaju za Nietzschea, Satrea, da ih zanima egzistencijalizam, da imaju razvijeni senzibilitet pali su u sedamnaesti plan. Darkeri su, k tome, za razliku od hipi pokreta kojem su pripadala djeca solidno usaljenih buržuja, bili totalno neosjetljivi na porijeklo i ekonomski status. Makedonski mračnjak iz osamdesetih prisjeća se kako je to 'bila supkultura u kojoj su se prvi put izmiješala bogata i siromašna djeca, kao i provincijalci koji su živjeli u Skoplju'. Glavna poveznica bila je muzika. I svima će tu pasti na pamet bend Mizar koji je od svog darkerskog identiteta jedini napravio suvislu karijeru na prostorima ex-Yu. Slovenski Laibach je samo djelomice zadirao u dark. Njih su više đirale apokaliptične i totalitarističke političke vizije.

Sve što danas ostade od darkera je mongoloidno čeljade pod imenom 'emo'. Egzistencijalna mistika se izgubila u bubuljičavom kaosu sentimentalnosti koji se više tiče školskih psihologa nego pojma supkulture, a čitav pokret stane otprilike u nekoliko strateški postavljenih pramenova. S druge strane, ako su gimnazijalci još početkom devedesetih po razrednim veselicama i izletima mahom punili svoje suzne kanaliće na Cavea, Cure, Joy Division, već nekoliko godina kasnije gurali su se u redu za koncert Crvene jabuke na Valentinovo, ni ne sluteći da su vjesnici čobanskog proljeća. A u njemu radosno lete čaše, bembure i Dare Bubamare...