Pamćenje

Tijekom jednog od sezonskih letova na jug vrane su stale u Chathamu u Ontariju, uobičajenom odmorištu za oko pola milijuna vrana. Stanovnici Chathama nisu bili oduševljeni time s obzirom da su uglavnom poljoprivrednici, a vrane često uništavaju usjeve.

U naporu da spriječe daljnju štetu koju su stvarale pri svakoj svojoj godišnjoj selidbi, stanovnici Chathama dogovorili su se da će ih pokušati ubiti što više. Prvog dana nakon te odluke lovci su ustrijelili jednu vranu.

Ostale ptice su 'podvile rep' i nastavile svoje putovanje. Te godine nijedna vrana iz tog jata nije bila ubijena. Kad god bi neka vrana prolazila nad Chathamom letjela bi previsoko da bi je netko pogodio puškom. Takvo ponašanje vrana nije izolirani slučaj jer one ponekad promijene cijelu rutu svog putovanja da bi izbjegle opasna mjesta.

Ne samo da ih pamte, već i prenose to znanje na sljedeće generacije. Svaka vrana u jatu zna točno mjesto gdje je jedna od njih poginula, a to nije čudno s obzirom da su sposobne zapamtiti i prepoznati ljudsko lice jednom kad ga vide.

Dok nama svaka ptica unutar iste vrste izgleda gotovo isto, vrane očito razaznaju tko je tko među ljudima. Znanstvenici u Seattleu proveli su eksperiment u kojem su ulovili sedam vrana, označili ih te ih pustili. Svi su nosili maske za vrijeme eksperimenta, a rezultat je bio nevjerojatan - kad su se prošetali s maskama po području na kojem su ih ulovili, vrane ne samo da su graktale na njih, već su ih napale.

U vrlo kratkom vremenu znanstvenike nije napalo samo sedam označenih vrana, već su i druge počele sudjelovati u osveti. Ako sad mislite da su nakon toga napadale svakoga tko je nosio nekakvu masku, varate se.

U sklopu eksperimenta stavili su i druge maske te se prošetali istim područjem bez problema. Jedine maske na koje su vrane reagirale bile su one koje su nosili znanstvenici što su ih ulovili.

Znanstvenici smatraju da vrane raspoznaju ljude na isti način na koji raspoznaju jedna drugu, što im pomaže da se upozoravaju. No kako je moguće, kao što je očito u oba primjera, da nakon nekog vremena sve vrane znaju ono što je na početku znala samo jedna ili nekoliko njih?

Jedini logičan zaključak je - vrane očito razgovaraju. I to dosta. Znanstvenici još nisu sigurni imaju li jezik, no očito je da imaju sposobnost izdaleka identificirati opasnost i zatim prenijeti tu informaciju drugim vranama. Ne samo da su nas vrane sposobne prepoznati, već nas mogu detaljno opisati drugim vranama koje će prenijeti tu informaciju. Zato čak i vrane koje se još nisu rodile u vrijeme kad se eksperiment nad njihovim roditeljima dogodio znaju kako izgledaju maske koje su znanstvenici tada nosili.

Obično, kad se spominju životinje koje su dobre u korištenju raznih oruđa, ljudi prvo pomisle na čimpanze. No trebali bi misliti na vrane.

Znanstvenici su u jednom eksperimentu svezali komad mesa na uže, a uže su pak vezali za štap. Sve vrane koje su sudjelovale u eksperimentu stale su na štap i potezale konopac dok nisu držale meso i počele ga kljucati.

U jednoj Ezopovoj basni žedna vrana, koja na početku ne može do vode u vrču, baca kamenčiće u vrč dok se razina vode ne povisi dovoljno da je može piti. Iako se to čini kao prenapuhani primjer njihove inteligencije, nekoliko primjeraka jedne od podvrsta vrana sudjelovalo je u eksperimentu u kojem su bile u sličnoj situaciji. Morale su uz pomoć kamenja podići razinu vode u vrču da bi došle do crva.

Na čudo znanstvenika, prve dvije ptice su počele bacati kamenje u vodu i nakon dva pokušaja shvatile što trebaju raditi, dok su druge dvije odmah shvatile u čemu je trik. No najnevjerojatnije je da su sve vrane prestale ubacivati kamenje u vodu u trenutku kad su mogle do crva, a već nakon prvog ubačenog kamena birale su veće komade jer su primijetile da se voda više podiže.

Druga vrsta vrana pokazala je još veću kombinatoriku i sposobnost za korištenje oruđa. U eksperimentu su sudjelovale dvije vrane. Jedna je dobila već svinutu žicu, a druga ravnu. Cilj im je bio izvući malu košaricu iz uske cijevi.

Prva vrana je bez problema izvukla košaricu pomoću svoje svinute žice. Druga vrana je svinula žicu i zatim izvukla košaricu. Nijedna od dviju vrana nikad nije imala žicu u kljunu.

Štoviše, u trećem eksperimentu znanstvenici su vranama dali kratki štap i stavili ih u kaveze koji su bili spojeni s dva druga kaveza. U jednom kavezu je bio duži štap, a u drugom komad mesa do kojeg se nije moglo pomoću kratkog štapa. Sve vrane su prvo posegnule za dužim štapom, a zatim njime dohvatile meso.

Planiranje je uglavnom vještina koja nadilazi životinjske sposobnosti, no vrane pokazuju znakove da ni to nije izvan njihovih mogućnosti. Naime, vrane često skrivaju hranu za kasnije. I dok to samo po sebi nije fascinantno, vrane su napravile korak dalje. One ponekad sakriju hranu u svoje perje pretvarajući se da je stavljaju u brlog jer ih gledaju druge vrane. Kad izvedu trik, obično odlete do pravog skrovišta za hranu i tamo je odlože.

No vrana koja je vidjela da je druga vrana nešto stavila u svoj brlog ponekad pretpostavi da se radi o predstavi za promatrače, pa je prati neko vrijeme nakon toga u nadi da će je odvesti do svog pravog skrovišta.

Prilagodljivost

Vrane ne sjede samo cijeli dan po krovovima i dosađuju se. Te nas crne ptice promatraju i kasnije koriste ono što su naučile da bi lakše živjele.

Dosad ste već vjerojatno čuli da otvaraju orahe i slične stvari bacajući ih na cestu gdje će ih pregaziti vozila. Vrane to također ne čine nasumično, već, da ne bi završile pod autom, čekaju dok na semaforu ne bude crveno svjetlo, kada brzo slijeću pokupiti unutrašnjost oraha.

Vrane ne pamte samo to koliko semaforu treba da promijeni svjetlo - sposobne su zapamtiti i dane kad smetlari odnose smeće, vrijeme kad to čine i rutu kojom voze. S obzirom da nisu dovoljno snažne da same otvore kantu za smeće, lete za kamionom u nadi da će pri ukrcaju smeća nešto ostati ili da će tijekom vožnje nešto ispasti.