Kako biste uopće shvatili što je tema ove igre, bilo bi dobro da pogledate istoimeni film. Ili, još bolje, da pročitate fantastični stripovski izvornik. Naime, Watchmen je nešto puno više od običnog stripa. Watchmen je prava umjetnost. Razine filozofskih eskapada i dubokoumnih zapažanja koje nalazimo na njegovim rukom iscrtanim stranicama svakako su u samom vrhu devete umjetnosti. Na tragu ovog briljantnog predloška bio je i film – prepun mračnih, bizarnih vizura i vrckavo napisanih dijaloga. Nažalost, sve je to palo u vodu u Watchmanovom virtualnom uprizorenju.

Umjesto da naprave pravu, normalnu igru, autori digitalnog Watchmena su se odlučili za tzv. 'epizodni gaming', to jest za izdavanje igre u nekakvim kvazinastavcima. Pred vama je sada drugi dio. Drugi dio koji je čak lošiji i od originala. Prvenstveno zbog dužine. Dok je jedinica trajala šest do sedam sati, dvojku nećete igrati niti bijednih pet! Također, u prvome su dijelu otkriveni i svi elementi igrivosti, a ovdje nema nikakvih bitnih nadogradnji. OK, neprijatelji su malo jači i nabrijaniji, ali su takvi stoga što su vam ovdje svi potezi i comboi otključani od samoga starta.

No Watchmen, bez obzira na ove kritike, ipak uspijeva biti nekako brutalno-šarmantan. Spašava ga njegova krvoločnost i odlično odrađen sustav fluidne borbe. Potezi su relativno brojni, ali su izuzetno laki za izvođenje. Sve se kombinacije i specijalci izvode uz svega tri glavne tipke! Nadalje, cijela igra je jedan neprestani kontinuitet šaketanja. Ozbiljno, neće proći ni petnaestak sekundi, a da se na vas ne zalete horde bolesnih luđaka. Što je zapravo sasvim u redu, jer zbog ovog forsiranja nasilja ulazite u svojevrsni borilački 'flow'. Eto, znate skoro sve, a za ostatak pogledajte ovotjedni Gamereport.