Za razliku od ljudi, životinje nikad ne putuju iz zadovoljstva. Dok mi odlučujemo koje ćemo kupaće gaće i koju košulju kratkih rukava ponijeti sa sobom na ljetovanje, prosječna ptica selica ili europska jegulja ne uživaju u predstojećem putovanju - pogotovo kad se sjete o kojim se udaljenostima radi
Nakon što smo nekoliko sati sjedili u klimatiziranom automobilu, izaći ćemo iz njega kad stignemo na odredište i dobro se protegnuti. Ako nam je odredište neko mjesto na kojem ćemo se zabaviti ili odmoriti, brzo ćemo zaboraviti naporno putovanje. No, koliko će nam se to putovanje činiti teškim kad čujemo za ptice koje svake godine pređu 11.680 kilometara od Aljaske do Novog Zelanda
Muljače koje dio godine žive na Aljasci, a drugi dio na Novom Zelandu godišnje prijeđu preko 20.000 kilometara u manje od tri tjedna. Ako to usporedimo s drugim pticama, otkrit ćemo da nijedna vrsta ne leti ni približno tako daleko u tako kratkom vremenu. Možda bismo trebali spomenuti i da čak ni avioni ne mogu ostati duže od tri i pol dana u zraku, dok ove muljače provedu oko osam dana u neprekidnom letu.
Sigurno se pitate kako je moguće da ptica leti toliko dugo bez hrane, a pritom se još i nikad ne izgubi. Osim što zahvaljujući aerodinamičnom obliku i efikasnoj probavi troše vrlo malo energije tijekom tog epskog leta, kao i mnoge druge ptice, muljače imaju osjetilo za magnetska polja te tako uvijek znaju kamo idu.
No, nisu samo ptice te koje prelaze ogromne udaljenosti. Europske jegulje će nam možda ipak biti bliže zbog motivacije. Dok ptice selice putuju zbog toplije klime i veće količine hrane, jegulje prelaze od Europe do Sargaškog mora u centru Atlantika oko 5.500 kilometara zbog seksa.
Ne samo da će se tamo mnogim jeguljama posrećiti, već će odmah postati i roditelji. Kad im se larve izlegnu iz jajašaca, jegulje će, naravno, krenuti na put natrag u Europu.
Iako jegulje nisu brze poput muljača, plivanje troši daleko manje energije nego let. No, za isto putovanje koje muljače obave u osam dana, europskim jeguljama trebala bi gotovo cijela godina.
Jedan od rodova vrste tuljana pomalo sliči slonovima zbog male surle, a u znanstvenom su svijetu poznati kako Mirounga angustirostris. Ovi rođaci dražesnih foka koje hranimo u zoološkom vrtu provode oko 250 dana godišnje u moru, a tijekom tog vremena proputuju preko 20.000 kilometara.
Nijedan drugi sisavac ne provodi toliko vremena putujući koliko ovi tuljani. Na svom putovanju oni se uglavnom pare i mitare. Zahvaljujući svojoj sposobnosti da pohranjuju veliku količinu energije u obliku masti, lako podnose svoj nomadski stil života.
Najbliže putovanju iz zabave bilo bi vjerojatno ono koje estuarijski krokodili upražnjavaju. Ovi lijeni gmazovi dugi i do sedam metara, a teški gotovo 500 kilograma, izležavaju se po cijelom svijetu. A kako i ne bi kad su uglavnom tek doputovali.
Koliko god nevjerojatno zvučalo, taj rod krokodila vlastitim tijelom surfa po oceanskim strujama kako bi stigao na željeno odredište. Gmazovi koji uglavnom obitavaju u močvarama i rijekama sa svakim dolaskom plime zajašu morsku struju i voze se oko osam sati. U slučaju iznenadne promjene smjera kretanja, krokodil će jednostavno izaći na obalu kako bi se odmorio.
Ovo svakako daje nov pogled na dane kad sjednemo u auto i gunđamo što moramo voziti desetak kilometara do trgovačkog centra na rubu grada.
