'Casablanca' je tipični primjer serije slučajnih neprilika koja se na kraju pretvori u uspjeh. Produkcija kuće Warner Bros., zavedena pod brojem 410, savršeni je spoj scenarija, režisera i glavnih glumaca iz čijeg je amalgama nastao legendarni romantični triler.

Svi koji su sudjelovali u snimanju 'Casablance' govore o kaosu njena nastanka. Neke od ključnih uloga filma još nisu bile dodijeljene kada je produkcija započela. Posljednja verzija scenarija nije odobrena do par tjedana prije početka snimanja, a kao što je već spomenuto, do samoga kraja, nije se znalo kako će film završiti. Kada je snimanje dovršeno, malo je nedostajalo da iz filma ispadne jedan od njegovih zaštitnih znakova, pjesma 'As Time Goes By'.

No, krenimo redom. Avantura snimanja filma koji će postati kultnim započinje 8. prosinca 1941, dan nakon japanskog napada na Pearl Harbour. Tekst kazališnog komada pod naslovom 'Everybody Comes to Rick’s', od kojega će nastati 'Casablanca', toga je dana dospio na stol Stephena Karnota, Warnerova čitača čiji je zadatak bio vrednovanje rukopisa i njihova filmskog potencijala. Nakon tri dana, Hal Wallis, producent s nizom uspješnih produkcija za kuću Warner Bros. tijekom tridesetih godina, primio je Karnotov kratki komentar: 'Izvrsna melodrama. Živopisno, suvremeni background, napetost, psihološki i fizički sukobi, zamršena radnja, sofisticirani efekt. Mogućnost hita – za Bogarta, Cagneya ili Rafta u neuobičajenoj ulozi i, možda, Mary Astor'.

Već prije Božića, Wallis je odlučio snimiti film i započeo je pripreme, čak i prije nego li je scenarij otkupljen, a na Silvestrovo 1941. naslov je izmijenjen u 'Casablanca'. Wallis je djelovao brzo i s entuzijazmom iz više razloga. Prije svega, ulaskom Sjedinjenih Država u rat protiv sila osovine, Hollywood je odjednom počeo vapiti za temama koje bi podržale nacionalne vojne napore, a koje bi ujedno donijele i zaradu. Priča o Amerikancu upletenom u nastojanja europskih izbjeglica da se domognu Amerike, smještena u egzotičnom Maroku, činila se sigurnim poslom.

Slijedila je podjela uloga. The Hollywood Reporter objavio je početkom 1942. vijest da će glavne uloge u Casablanci dobiti budući predsjednik Sjedinjenih Država Ronald Reagan, izazovna Jane Sheridan i irski tenor Dennis Morgan. Pokazalo se da je kontroverzna podjela, o kojoj su destljećima poslije raspravljali filmski poklonici i povjesničari, bila tek paušalna vijest ne bi li se najavio novi film. Producent Hall Wallis, tih i povučen čovjek, ulogu je već bio namijenio Bogartu.

Dodjela glavne ženske uloge bila je puno složenija. Iako u svojoj autobiografiji Wallis tvrdi da je od početka želio Ingrid Bergman, dokumenti iz doba priprema za snimanje govore drugačije. Jedina glumica koja je uzimana ozbiljno za ulogu, bila je Jane Sheridan. Tek kasnije pojavila se ideja da bi neka europska glumica bila prikladnija za ulogu Ilse, zbog vjerodostojnosti brige za okupiranu domovinu, nasuprot Rickove neutralnosti. No, i kod dvije europske kandidatkinje za ulugu, Hedy Lamarr i Ingrid Bergman, Lamarr je dobila prednost. Ipak, izbor je zbog zauzetosti glumice na kraju ipak pao na Bergman.

Pripreme za snimanje bile su gotove, ali ne i scenarij. Usprkos tome, snimanje je započelo predviđenog 25. svibnja 1942, i to flashback-scenama. Jedna od njih sadržavala je poznatu Rickovu uzrečicu – 'Here’s looking at you, kid', čiji se konačni oblik pripisuje Bogartu, kao i u slučaju one pri prvom ponovnom susretu Ricka i Ilse – 'Of all the gin joints in all the towns in all the world, she walks into mine'.

Za razliku od Bogartova sudjelovanja u kreiranju filma njegov angažman na pripremi romantičnih scena s Bergman bio je — nikakav. Za to postoje dva razloga — strah od zasjenjivanja svježinom i talentom partnerice, ali i ljubomora tadašnje Bogartove supruge Mayo Methot, koja je od prvog dana snimanja bila uvjerena u ljubavnu vezu dvoje glavnih protagonista. Bogartovo izbjegavanje Bergman je kasnije prokomentirala riječima 'Ljubila sam se s njim, ali ga nikada nisam upoznala'.

Nedovršeni scenarij i stalne izmjene u njemu počele su tijekom snimanja stvarati brojne probleme, posebno u scenama koje se odvijaju u Rick’s Caféu. Jedan od problema bio je i lik Sama, jer tumač lika Dooley Wilson, iako je znao pjevati, nije znao svirati klavir. Čuvena skladba 'As Times Go By', koja u filmu igra važnu ulogu, svirana je na playback kada u scenama nije bilo dijaloga. Zbog snimanja tona uživo, Wilsonov nedostatak u scenama s dijalogom nadoknadio je pijanist koji je svirao klavir tik do njega izvan kadra. Wilson je pogledavajući u pijanistove ruke pored sebe, pokušavao imitirati pokrete. Sada je Bergman mogla izgovoriti svoje slavne rečenice: 'Play it, Sam. Play As Time Goes By', a Bogart: 'If she can stand it, I can. Play it!'.

Napokon, pred sam kraj snimanja, nakon svih mogućih verzija završetka filma koje su razmatrane i odbijene, netko, čije se ime danas ne zna, našao je rješenje: Rick će pustiti Ilsu da ode sa suprugom Laszlom, ali ne zbog svoje slabosti i nemogućnosti da joj išta ponudi, već zbog jedinog dovoljno uzvišenog razloga koji ona ne može otkloniti — važnost njenog rada s Victorom u pokretu otpora.

Iako je premijera 'Casablance' održana 26. studenog 1942, u američkim se kinima pojavila tek u siječnju sljedeće godine, pa ju je Academy of Motion Picture Arts and Sciences ubilježila kao djelo iz 1943. Uspjeh u kinima je filmu za kojeg se još nije ni sanjalo da će postati klasik donio osam nominacija za nagradu Oscar, od kojih je tri i osvojio — za najbolji scenarij, režiju i film. Iako nisu osvojili Oscare, 'Casablanca' je za glavne glumce bila uspjeh koji im je osigurao trajne karijere i vječnu slavu.