- Mnogi se slažu kako je ovo jedna od tehnički i glumački najzahtjevnijih predstava ikad postavljenih na domaćoj sceni. Nakon dvogodišnje pauze bili su nam potrebni dani i dani duplih proba kako bismo se vratili na neku optimalnu razinu, govori nam Hrvoje Kečkeš, popularni Kečo, svima dobro znani glumac Kerempuhovog ansambla, koji u „Raspadu sistema“ tumači ulogu inspektora Cartera.

U podjeli su još Nikša Butijer, Damir Poljičak, Ana Maras Harmander, Iskra Jirsak, Josip Brakus, Matija Šakoronja i Marko Makovičić.

Komad su napisali mladi londonski glumci i dramatičari Henry Lewis, Jonathan Sayer i Henry Shield za potrebe Mischief Theater Company i praizveli ga 2012. godine u kazalištu Old Red Lion. Dvije godine kasnije dospio je na londonski West End, gdje se izvodi još i danas s velikim uspjehom, jer svi termini do kraja listopada 2022. već su rasprodani. Postavljena je i na Broadwayu gdje je doživjela gotovo 800 izvedbi, a trenutno se izvodi Off-Broadway na pozornici New World Stagea te gostuje na turnejama diljem SAD-a. Odigrana je u više od 35 zemalja širom svijeta i osvojila brojne nagrade, među kojima je i „Olivier“ za najbolju novu komediju 2015.

Priča prati dramski ansambl koji prvi put pred publikom izvodi svoju novu predstavu „Umorstvo u dvorcu Dvorcu Haversham", inspiriranu klasičnim britanskim krimićem na tragu Agathe Christie. Na njihov užas, već od samog početka počinju se gomilati neočekivani problemi - dijelovi raskošne, naizgled kvalitetne scenografije tijekom igre se urušavaju, ključna rekvizita nije na zadanim mjestima, glumci zaboravljaju replike i svoje pozicije na sceni, a u cijelom tom košmaru brojni od njih na iznenađujuće načine stradavaju pred očima gledatelja…

No, ono što predstavu najviše čini komičnom jest naglašena ambicioznost ansambla koji, iako svjedoči propasti svoje izvedbe, i dalje kod publike nastoji održati iluziju kako je sve pod kontrolom, nastavljajući s kazališnom igrom do samog kraja…

'Mentalno i fizički to je vrlo zahtjevno jer se radi o formi „predstave u predstavi“ što iziskuje dvostruku koncentraciju. S jedne strane da igramo ozbiljan komad, a s druge da paralelno pratimo kaotična zbivanja na sceni. Vrvi od skakanja, prevrtanja, brzih izmjena, pa je potrebna i jako dobra fizička sprema. U nekim trenucima teško je doći do zraka kad trebaš izgovoriti rečenicu', pojašnjava Kečkeš.

Priznaje ipak kako nekih većih, neplaniranih grešaka tijekom izvedbi, a mimo onih zapisanih unutar same režije, dosad nije bilo.

'Takvo što bi vjerojatno bilo pogubno. Naime, scenografija se zaista pomiče, raspada, dok mi sami izbjegavamo razne zapreke, a sve je savršeno sinkronizirano s našim tehničarima, koji moraju vrlo koncentrirano pratiti svaki trenutak i reagirati u stotinki sekunde na naš šlagvort. Može se eventualno dogoditi neka sitna greška tekstualne prirode; svaka veća bila bi preopasna', zaključuje.

Osim u „Raspadu sistema“ Kečkeš trenutno igra u još četiri najpopularnije predstave svog matičnog kazališta („Gruntovčani“, „Škrtac“, Predsjednici&ca“, „Ja od jutra nisam stao“), a paralelno priprema i novu („Razbijeni vrč“) čija se premijera očekuje krajem veljače. Čini se da niti jedna podjela ne može proći bez njega…

'Ma može, kako ne! Radi se samo o percepciji publike jer su predstave u kojima igram zaista često na rasporedu. A valjda imam i sreće da se nađem u podjelama onih koje se duže zadrže na repertoaru', smije se, pa dodaje:

'Evo, otkad smo postavili „Škrtca“ ja nisam imao nove probe, a otad je prošlo godinu dana. Imao sam se vremena odmoriti. Ovaj se posao i ne bi mogao pošteno raditi kad bi glava cijelo vrijeme bila na daskama. Pofalila bi ti onda i pokoja daska u glavi. No, na kraju krajeva, da mi nije gušt, ne bih se bavio ovim poslom.'

Uz kazalište, javno je poznata i njegova druga strastvena ljubav, a to je ona prema nogometu i Dinamu u kojeg se zaljubio još u djetinjstvu kad je s ocem prvi put otišao na maksimirski stadion. Zanimalo nas je prati li Dinamove utakmice s jednakim žarom kao i nekad?

'Ma ne mogu ja bez Dinama, uvijek ću ga pratiti. Doduše, prirodno je da s godinama čovjek racionalnije prihvaća neke njihove pobjede ili poraze. K tome, u zadnje je vrijeme sve više navijača nesretno zbog brojnih problema s kojima se susreće klub, pa rezultat nerijetko ostane po strani. Nismo, nažalost, nikad bili poput drugih navijača, pa da možemo isključivo navijati i uživati u pobjedama ili tugovati u porazima. Uvijek su tu bile prisutne neke druge borbe, naizgled važnije. Ipak, kad god gledam utakmicu, neizbježno me u tom trenutku ponese euforija ili tuga.'

Priča nam kako se minulog prosinca jako veselio putovanju za London, na utakmicu West Ham - Dinamo, no sve je u zadnji tren propalo…

' Imao sam, za svaki slučaj, rezervirane dvije avionske karte: jednu iz Budimpešte za London, a dan kasnije i iz Zagreba. Međutim, Britanci su zbog omikrona zaoštrili ulazak u svoju zemlju, pa je cijela stvar postala iznimno komplicirana. Jedan dio navijača uspio se dočepati Londona, ali većina nas nažalost nije. Ali tko zna, možda smo na taj način donijeli uspjeh Dinamu', smije se i kaže kako je na televiziji utakmicu pogledao s velikim guštom i onda propisno proslavio tu veliku 1-0 pobjedu.