Sjedište državnog vrha bilo koje zemlje krije svoje tajne, ali Bijela kuća jedna je od onih rezidencija koje su u svojoj povijesti doista vidjele svašta, a nedavno je javnosti otkrivena jedna od možda najmiroljubivijih i najugodnijih tajni kuće na aveniji Pennsylvania u Washingtonu: zaboravljena kolekcija ploča iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Američki predsjednici oduvijek su imali različite privilegije, ovisno o svojim afinitetima. Jedan od njih, Jimmy Carter, gajio je ogromnu strast prema glazbi, kojoj se približio možda jedino Barack Obama. Njegov unuk, preciznije posinak predsjednikovog sina John Chuldenko nedavno je na podcastu portala Open Culture otkrio da je Carter u Bijeloj kući stvorio golemu kolekciju ploča iz vremena svoga mandata (1977-1981). Dakle u vremenima kad je u SAD-u, ali i drugdje na svijetu, nastajala opako zanimljiva popularna glazba. Chuldenko, inače pisac, redatelj i producent, je za kolekciju vinila doznao od svog ujaka Jeffa, najmlađeg Carterovog sina, koji je živeći u Bijeloj kući volio slušati ploče koje je skupljao njegov otac.
vezane vijesti
Istine radi, zbirku je ustanovila Pat Nixon, supruga Richarda Nixona, predsjednika osramoćenog aferom Watergate i ostavkom. Ona je kao kustosa imenovala kantautora Johnnyja Mercera, a ono što je on izabrao bilo je uglavnom iz srednje struje američke glazbe. Carter je, međutim, značajno obogatio taj dio fundusa Bijele kuće, učinivši ga doista relevantnim. A kolekcija je dobila epitet 'zaboravljena' zbog toga što je Carterov nasljednik na čelu SAD-a Ronald Reagan sve skupa pospremio u skladište jer ga nije zanimalo.
Za popunjavanje kolekcije bila je zadužena vrlo zanimljiva tročlana komisija glazbenih stručnjaka. U njoj su bili producent i aktivist John Hammond, koji je u životu radio s imenoma poput Boba Dylana, Arethe Franklin i Brucea Springsteena, potom pijanist Modern Jazz Quartera John Lewis zadužen za jazz ploče, te bostonski glazbeni kritičar Bob Blumenthal koji se brinuo o pop glazbi u kolekciji. Rezultat je više od dvije tisuće LP ploča, među kojima je dosta velik broj izvođača i albuma koje netko s predodžbom o Bijeloj kući kao konzervativnoj ustanovi možda ne bi tamo očekivao. Kako je Chuldenko rekonstruirao, tu su, recimo, 'Astral Weeks' Vana Morrisona, jedna od najjačih glazbenih osuda rasizma 'Good Old Boys' Randyja Newmana, drugi album Talking Heads 'More Songs About Buildings and Food', 'Trout Mask Replica' eksperimentatora iz Captain Beefheart, sve do punk Biblije 'Never Mind the Bollocks' Sex Pistolsa. Tko je u Bijeloj kući poželio plesati, imao je na raspolaganju ploče Funkadelic, pa Earth, Wind and Fire ili Donne Summer.
Posljednji noviteti u kolekciju su stigli na samom kraju Carterovog mandata, da bi potom, kako se to lijepo kaže, bila otpremljena u skladište čija lokacija javnosti nije poznata. Reagan je očito imao drukčije afinitete, poznato je da je u njegovom mandatu u Bijelu kuću dolazila kopija praktički svakog filma snimljenog u SAD-u. Takva nesklonost glazbi možda dijelom može objasniti zašto je na potpuno pogrešan način shvatio i u kampanji koristio Springsteenovu 'Born in the USA'. S druge strane, s obzirom na kratko razdoblje u kojem je kolekcija skupljana, ona može poslužiti kao neka vrsta kapsule u kojoj su sačuvana ponajbolja glazbena djela s prijelaza iz sedamdesetih u osamdesete.
