Blago čovjeku koji ne doživi trenutak u kojem mu se počnu ostvarivati snovi, a onda bude svjedokom kako ti njegovi snovi budu bačeni u blato ili pak upregnuti u kolo nečijih sebičnih interesa zaogrnutih u plašt 'viših ciljeva'. Pjesnik, esejist, filozof i političar Vlado Gotovac (1930-2000) u svom je životu taj nezahvalni trenutak morao doživjeti čak dvaput. Prvi put nakon što je početkom 70-ih, prihvaćajući se posla glavnoga urednika Hrvatskoga tjednika i pisanja uvodnika 'o Hrvatskoj koja napokon ima prilike imati budućnost', a onda zbog napisanog i izrečenog čak dvaput završavao u zatvoru; a drugi put u 90-ima kad je osjetio toliko žuđeni dašak slobode – i osobne i nacionalne – da bi, samo par mjeseci prije svoje smrti, nakon tolikih poraza i neuspjeha oživotvorenja svojih ideala, morao rezignirano zaključiti: 'Hrvatska je kao jedna zdrobljena zemlja u kojoj je politika zašla u vode gotovo isključivo kadrovskih pitanja, gdje se više ne raspravlja o dugoročnim i velikim zamislima, gdje nema velikih predodžbi o budućnosti nacije, gdje se sve kreće u dnevno-političkim međuodnosima, a to se kod nas naziva pragmatizmom. To je slika bolesne nacije i vrlo je vjerojatno da će nam trebati jako puno vremena da politički ozdravimo. Za mene je posebno pitanje oživljavanje političkih vrijednosti, koje sa sobom, naravno, donose i politički moral'.

Danas se ove riječi, kao i toliko toga što je Vlado Gotovac rekao ili napisao, čine još aktualnijima nego u vremenima u kojima su izgovorene. Možda baš zato i osjećamo njegov nedostatak na našoj javnoj sceni. Nije on, dakako, baš najuspješnije plivao u ovoj našoj 'političkoj baruštini', ako je ljudima njegova kova uopće i moguće uspješno plivati među tolikim grabežljivim kapitalcima. Stoga danas, kako mi se čini, nije središnje pitanje trebaju li nam i danas političari poput Vlade Gotovca. No, itekako je važno, ako ne i presudno pitanje za budućnost ovog naroda (pa i šire i više od toga), ima li i dalje dovoljno onih koji iskreno dijele njegove snove! Usude li se ljudi još uopće sanjati osvarenje istinske ljudskosti, slobode i pravde, u vrijeme kad tolikima i obično preživljavanje od danas do sutra predstavlja pravi izazov a svijet svojim podrhtavanjem ukazuje na opasnost nove velike erupcije? I taj je svojevrsni prorok, čiju obljetnicu smrti danas komemoriramo, itekako bio svjestan da 'prazan želudac teško probavlja slobodu' i da su najopasnija ona vremena u kojima se ljudima učini 'da ih sloboda nije dovoljno brzo oslobodila bijede'. Jer, 'ako sloboda ne uspije prije nego ljude bijeda gurne u svoj ponor, bit će vrlo teško suzdržati tu bijedu da ne provali u revoltu i ponovnom pouzdanju u kolektivizam i njegove ponude', jer će neki novi lažni proroci uvijek iznova sijati opasne opsjene 'da u kolektivizmu postoje neke šanse, koje treba iskoristiti, jer sloboda nije učinila ništa'.

Nema nikakve sumnje da je pokojni Vlado vjerovao u snagu pojedinaca koji su, svjesni izvora svoje slobode i preuzimajući odgovornost za sebe i druge, bili kadri obuzdati i onemogućiti čak i 'tu silnu mašineriju koja je bila kadra uništavati desetke milijuna ljudi potpuno bezrazložno', a koja je i njega samoga zatočila u Staroj Gradišci. On je tu cijenu bio spreman platiti: 'Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.'

Istinski slobodan pojedinac u slobodnoj zajednici, poštivanje dostojanstva i neotuđivih prava svakoga čovjeka, narod koji ne diže 'ruke od svoje sudbine' i ne prepušta ju 'bilo kome' - i danas mnogima zvuči kao neostvariv san. No, što je alternativa? Pristajanje na neslobodu i puko preživljavanje nedostojno čovjeka? Prepuštanje budućnosti predatorima koji ruše sve pred sobom, ne osvrćući se na one koji pritom bivaju zgaženi? Ili ipak odluka da se ne odustane od nade.

'Napuštajući Hrvatski tjednik mi ne napuštamo nadu koja nas je u njemu okupila. Uvjereni smo da je ona zajednička svima koji budućnost naše zemlje i budućnost svijeta zamišljaju kao doba slobode i pravde, jedino doba koje može osigurati smisao čovjekovih snova, čovjekove povijesti: od prvog dodira s materijom do posljednjeg pogleda u svjetlost neba. Jer: niti smrt ušutkava sve mrtve, niti šutnja ukida svaku nadu!'