Godine 1950. poznati shizofreni matematičar i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju John Nash, poznat po biografiji i filmu The Beautiful Mind, i jedan od začetnika matematičke analize ljudskih interakcija poznate po imenu 'teorija igara', dokazao je kako se pri različitim strategijama suparničkih igrača može doći do stanja tzv. 'Nashove ravnoteže'. Popularni prikaz te 'evolucije altruizma' pod pretpostavkom da su igrači sebični tj. racionalni, zove se 'Zatvorenikova dilema'.

Zatvorenikova dilema

Ona izgleda ovako: Zamislimo da smo se s mljekarom dogovorili da nam svaki dan ostavlja mlijeko na nekom neutralnome mjestu; mi ćemo mu zauzvrat na nekom drugom mjestu ostaviti novac. Što je racionalno za nas, a što za njega? Po teoriji racionalnosti (sebičnosti), naša racionalna strategija bila bi mljekaru ne ostaviti novac, a da pritom dobijemo mlijeko. Najlošiji bi ishod za nas bio da mu ostavimo novac, a da nam on ne ostavi mlijeko. Kako slična 'racionalna' strategija vrijedi i za mljekara ako slijedi 'racionalnu' strategiju, niti on niti mi nećemo dobiti ništa (tzv. 'lose-lose' ishod). Međutim ako se igra ponavlja tj. ako znamo da ćemo ponovno sresti mljekara, a da ne znamo kada bi našoj 'igri' mogao biti kraj, moguće su razne druge kombinacije ponašanja. Ljude s kojima se često susrećemo nema smisla stalno varati ako od njih nešto želimo dobiti zauzvrat. Isto vrijedi i za suigrača (mljekara). Također nema smisla uvijek biti pošten i ostavljati novac neovisno o tome je li mljekar ostavio mlijeko jer će nas on češće varati, upravo onoliko češće koliko će biti sigurniji da ćemo mu mi sljedeći put ostaviti novac. Ukratko: želimo li optimalizirati razmjenu i češće dobivati mlijeko, morat ćemo se ponekad osvećivati a ponekad praštati prevare.

Milo-za-drago

Pokazalo se da je najbolja strategija ponašanja u ovakvim igrama, a to znači u gotovo svim trajnijim ljudskim interakcijama, tzv. strategija 'milo-za-drago': prvi puta igraj pošteno, a svaki sljedeći put ponavljaj ono što je suigrač odigrao u prethodnom potezu kako bi mu dao do znanja da nećeš trpjeti prevare. Ako pak previše praštaš, suigrač će češće varati. Stoga se kažnjavanje i osveta isplate samo kao upozorenja: 'nemoj mi to raditi'. A kada suigrač shvati da se prevara ne isplati, evoluirat će suradničko i altruističko ponašanje na obostranu korist ('win-win'). I tako nastaje Nashova stabilna ravnoteža prevare i altruizma.

Trgovci, ratnici, ljubavnici

Strategiju 'milo-za-drago' vrlo lako možemo razumjeti u trgovini, u međunarodnoj politici, pa čak i u ljubavi (seksu). Sve su to dugoročnije igre. Zatvorenikovom dilemom možemo objasniti međudržavnu politiku popuštanja i 'zatezanja', povremene prevare i osvete u trgovini ili ljubavi, ali isto tako njome možemo objasniti i evoluciju međusobne suradnje. I kada bi ljudi bili posve racionalni igrači, sami bi došli do zaključka da se u takvim igrama isplati poštenje i 'moralno' ponašanje.
Ali kao što znamo, ljudi nisu posve racionalni. Ponekad previše praštaju, a katkada se previše osvećuju ili varaju. Tada nastaju suboptimalni ishodi. Ratovi, prevare i rastave.

Raja i vlast

Igraju li vlast i 'narod' istu igru? Da: narod glasanjem 'daje kredit' vlasti kako bi zauzvrat dobio neke usluge, ali joj isto tako može uskratiti povjerenje i kazniti je ako ne obavi očekivani posao. Problemi međutim nastaju kada usluge koje očekujemo od vlasti ili države (naš 'pakt') nismo definirali. Ako su naša očekivanja prevelika. Ili ako nismo uspostavili kontrolu vlasti, odnosno ako vlast zloupotrijebi mandat koji smo joj dali. Recimo ako sredstva koja smo joj ustupili za očekivane usluge strpa u privatni džep. Postoje dakle brojne mogućnosti da 'promašimo' evoluciju suradnje, te da oba igrača, i narod i vlast, postanu 'osvetnici': buntovnici s razlogom ili bez njega.

Hrvatska stabilna ravnoteža ili katastrofalni ishod?

Povijest odnosa vlasti i naroda možemo rekonstruirati kao 'zatvorenikovu dilemu', kao trajnu igru praštanja i prevara. Kako se ona odvijala u neovisnoj Hrvatskoj? Možemo li pomoću takve rekonstrukcije nešto zaključiti o današnjem stanju, ili čak predvidjeti njezine ishode u budućnosti?

Teorija igara kaže nam da se stabilna ravnoteža može 'promašiti' ako smo previše praštali, odnosno ako su naša očekivanja zbog toga neproporcionalno rasla. Ako Vas partner prevari više puta uzastopno, a Vi ste mu to praštali, on će zaboraviti svoje prevare. Premda se u međuvremenu možda promijenio, on neće očekivati ili razumjeti da mu Vi sada uzastopnim osvetama samo vraćate 'milo-za-drago'. On vidi samo našu sadašnju osvetu, ali ne i svoje bivše prevare.

I upravo je to primjeren opis današnjeg političkog stanja u Hrvatskoj. Vlast nas je dosad isuviše često izigravala. Nije nam pružala očekivane usluge. Stavljala je naš novac u vlastiti džep. Nije racionalizirala upravu. I još koješta. Mi smo takvo ponašanje isuviše često i uporno (to znači: neracionalno) tolerirali. Vjerovnik našeg trenutnog osvetničkog raspoloženja jest vlast koja s ondašnjim prevarama možda i nije imala veze. Ali vlasti više nismo skloni praštati, upravo zato što smo joj dosad previše praštali. Mi više nismo raspoloženi za finese razlikovanja 'ondašnjih' i 'sadašnjih'.
U tome se sastoji matematičko objašnjenje današnjeg manjka povjerenja, nezadovoljstva i buntovništva. Ali vlast bez narodnog povjerenja ne može funkcionirati, stoga prognoze za povratak u stabilnu ravnotežu nisu previše optimistične.

U čemu je onda spas?

Prvo: mi smo pogriješili što smo prema svim prethodnim vlastima bili isuviše tolerantni. To preveliko povjerenje odnosno preslaba kontrola polučili su vrlo loše rezultate - što se iz našeg 'matematičkog' modela moglo i očekivati. Ali kako sada popraviti tu narušenu neravnotežu?

Devoluciju hrvatske suradnje mogli bismo (matematički) popraviti kada bi u naš model, osim binarnih poteza prevara/povjerenja, ugradili i količine: kada bismo izmjerili koliko nas je vlast dosad prevarila. Tada bismo znali koliko nam je dužna za naše negdašnje pretjerano uloženo povjerenje. I kada bi sadašnja ili neka buduća vlast bila toliko dobra, nesumjerljivo bolja od nas samih, da nadoknadi sve zaostatke i dugove. Ukratko: kada bi takvoj vlasti pao u ruke neki 'bespovratni kredit', neka 'mana s neba'.

Ali niti to nas ne bi spasilo. Jer u takav bi izračun moralo ući i sve ono što nam je vlast 'davala' a da nije trebala. Sve one sigurnosti činovničkih zaposlenja, državne poticaje i garancije, naše utaje poreza, odgađanja poreznih naplata, otpise dugova i 'kolektivne ugovore'. Svo ono povjerenje u naš 'socijalni kapital' i naše sposobnosti. A možda su i naša očekivanja bila prevelika? Možda bi se u tom izračunu pokazalo da su postojali itekako dobri razlozi za našu nekritičnosti, te da nam vlast u stvari uopće više ništa nije 'dužna'. Takav bi izračun teško mogao obaviti i sam shizofreni nobelovac Nash.

Umjesto da preračunavamo koliko smo mi dužni državi a država nama i da se nabacujemo krivnjom – tko je više kriv za sadašnje stanje: 'oni', što posao nisu obavili kako treba, ili nekritični 'mi' s neracionalnim očekivanjima, igru zatvorenikove dileme između vlasti i naroda bilo bi najbolje početi ispočetka. Nažalost, u stvarnome svijetu, prebrisati ploču i početi (istu) igru iznova najčešće nije moguće bez prolijevanja krvi.
Ali zatvorenikova dilema ipak nam daje dobru uputu za buduće ponašanje. Umjesto prežvakavanja povijesne krivnje, zaborav, kažu nam matematičari, može biti i korisna strategija. Najracionalnije su strategije one koje jednostavno reagiraju na prethodni korak suigrača. Što znači da bi nova igre mogla početi odmah. Kada bismo zaboravili na dalju prošlost i odsada reagirali isključivo na ono što je vlast učinila jučer. Kada bi vlast svojim današnjim racionalnim potezima nadoknadila naše jučerašnje neispunjeno povjerenje. I kada bi se ljudska priroda poklopila s matematikom te prihvatila zaborav kao spas. Za one koji vjeruju u proces kolektivnog učenja, to je bar neka nada.