KOMENTAR MARUŠKE VIZEK

Izrabljivačke cijene, očajna usluga: Zašto sam u Americi plakala za hrvatskim osiguravateljima

Maruška Vizek
Maruška Vizek
Više o autoru

Bionic
Reading

Život u Europi i SAD-u pokazao mi je da američki potrošač plaća cijenu slobode poduzetnika, a europski poduzetnik cijenu zaštite potrošača. Zlatna sredina postoji, a porez na prekomjernu maržu pokazuje da je Hrvatska još nije ni počela tražiti.

Zbilja nikada nisam mislila da ću u životu plakati za ijednom kompanijom, a posebice ne za hrvatskim osiguravateljima. A plakala sam za njima, doduše samo figurativno, tijekom života u Americi, zemlji koju iznimno cijenim i poštujem. Da sam čitav život provela samo u Hrvatskoj ili samo u Americi, to mi se sigurno ne bi dogodilo.

No život me blagoslovio prilikom da obitavam na dva kontinenta, s dijametralno suprotnim pristupima regulaciji, i tako steknem iskustvenu usporedbu kakvu nijedna teorijska rasprava ne može ponuditi. Svojem ekonomskom znanju pridodala sam iskustvo s naknadama američkih banaka i telekoma, policama osiguranja i liječničkim računima, a s njim i usporedbu koja se ne temelji samo na dohotku i BDP-u po stanovniku nego i na kvaliteti života s obje strane Atlantika.

Valja za početak reći da iz perspektive prosječnog potrošača američko tržište nudi izbor roba i usluga kakav vjerojatno nema nijedna druga zemlja na svijetu. Taj isti američki potrošač ima i neusporedivo veću kupovnu moć. Prosječni raspoloživi dohodak po stanovniku, prilagođen kupovnoj moći, u Americi je dosegnuo 71 tisuću dolara godišnje i dvostruko je veći od dohotka prosječnog stanovnika Europske unije.

S druge strane, kvaliteta mnogih usluga i ponekih roba koje kupuju Amerikanci, kao i zaštita njihovih korisnika, osjetno je lošija nego u Europi. Primjerice, bankovnoj uplati u Americi treba nekoliko dana da sjedne na račun, dvostruka provjera identiteta pri kupnji na internetu gotovo je nepoznat pojam, a unos PIN-a na POS uređaju, čak i pri velikim kupnjama, opcija je, a ne obveza. Zatezne kamate na neplaćene račune kreditnih kartica dosežu i 35 posto, a za svako plaćanje karticom izvan zemlje naplaćuje se transakcijska provizija.

Lice i naličje američke regulacije

No američke banke i kartičari nisu jedini čije su usluge iz perspektive prosječnog korisnika lošije nego u Europi. Tu su, primjerice, i osiguravatelji, čije su premije za naše hrvatske prilike potpuno netransparentne. One još češće uključuju obvezne stavke o kojima menadžeri europskih osiguravatelja mogu samo sanjati. Doći do smislene ponude za osiguranje stana ili automobila, a zatim je moći usporediti s drugima, višednevna je avantura s neizvjesnim ishodom koja bi vas doista mogla dovesti do ruba plača.

Dok sam tako figurativno plakala nad svojom sudbinom, kao pravi ekonomist pitala sam se kako je moguće da jedna visoko razvijena zemlja poput Amerike sebi dopušta lošu kvalitetu usluga za koje se naplaćuju izrabljivačke cijene. O lošoj kvaliteti telekomunikacijskih usluga, nepriuštivom zdravstvenom sustavu i općenito neadekvatnoj korisničkoj podršci u SAD-u mogla bih napisati zasebne kolumne. Posebna su tema i kvaliteta hrane te svi mogući prehrambeni aditivi koji se u Americi koriste, a u Europskoj uniji strogo su zabranjeni, i to s razlogom.

Izvor: Društvene mreže / Autor: Karlton Dennis

Istodobno valja naglasiti da sam imala prilike vidjeti i drugu stranu usporedbe tih dvaju regulatornih svemira, koja se odražava i u bržem ekonomskom rastu Amerike u odnosu na Europu. Svjedočila sam godišnjem obračunu poreza na dohodak jednog malog američkog poduzetnika i vidjela što sve, primjerice, takav poduzetnik smije priznati kao porezno priznati odbitak. Vidjela sam i koliko je cijeli postupak jednostavan te s koliko implicitnog povjerenja američki porezni sustav tretira poduzetnike. Hrvatski poduzetnici, a vjerujem ni oni u ostatku Unije, nemaju ni približno takav, gotovo kraljevski porezni tretman.

Svjedočila sam i prikupljanju početnog kapitala u iznosu od milijun dolara za jedan američki startup. Ponovno me pozitivno iznenadila jednostavnost, smislenost i brzina cijelog procesa. Dva kontinenta, dakle, dva posve suprotna regulatorna pristupa: europski, vođen zaštitom prava potrošača, zaposlenika i građana, te američki, usmjeren na zaštitu tržišta i poduzeća. Ili, svedeno na jednu rečenicu: Amerika je raj za onoga tko posluje, a Europa za onoga tko je zaposlen ili je potrošač.

Maruška Vizek
  • Maruška Vizek
  • Maruška Vizek
  • Maruška Vizek
  • Maruška Vizek
  • Maruška Vizek
    +7
Maruška Vizek Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Dva carstva, dvije filozofije

Ono što sam naučila iz vlastitog iskustva znanost je već odavno pretočila u teoriju. Anu Bradford, profesorica prava na Sveučilištu Columbia, u knjizi Digitalna carstva razlikuje tri temeljna regulatorna modela: američki, vođen tržištem; kineski, vođen državom; i europski, vođen pravima. Današnji američki model počiva na uvjerenju da su slobodno tržište i neometana inovacija najbolji jamci općeg dobra, pa se država uključuje tek kad baš mora. Europski model polazi od suprotne pretpostavke: tržište je koristan sluga, ali loš gospodar, pa ga treba unaprijed ograditi pravilima koja štite dostojanstvo, privatnost i prava pojedinca.

Stvari, međutim, nisu oduvijek bile takve. David Vogel sa Sveučilišta Berkeley u knjizi Politika opreza pokazuje da su između 1960. i 1990. upravo Sjedinjene Države imale strožu, sveobuhvatniju i inovativniju regulaciju zaštite zdravlja, sigurnosti i okoliša od Europe. Neka od najvećih proširenja regulacije donesena su, ni manje ni više, za mandata republikanskih predsjednika Richarda Nixona i Georgea H. W. Busha.

Preokret se, opet paradoksalno, dogodio tijekom prvog mandata demokratskog predsjednika Billa Clintona, nakon što su republikanci na izborima 1994. prvi put u četiri desetljeća preuzeli većinu u oba doma Kongresa. Od tada se republikanci snažno zalažu za deregulaciju i smanjenu zaštitu potrošača, a regulacija je postala polarizirajući pojam u američkoj politici.

Što BDP ne uključuje

Zagovornici američkog regulatornog modela na tvrdnju da su američki potrošači i zaposlenici znatno slabije zaštićeni od europskih obično imaju spreman odgovor: Amerika zbog svojeg regulatornog pristupa bilježi brži rast. I doista, BDP po stanovniku porastao je između 2010. i 2023. u SAD-u za 25 posto, a u Uniji za 17 posto. Američka kućanstva raspolažu i gotovo dvostruko većim prosječnim neto dohotkom od europskih.

No valja napomenuti da je BDP po svojoj konstrukciji pristran u korist sustava koji potiče tržište i poduzetništvo, nauštrb kvalitete života. Bilježi svaki odrađeni sat i svaki potrošeni dolar, pa i onaj izdvojen za preskupi bolnički račun, ali ne vidi ni slobodno vrijeme, ni godine života, ni raspodjelu dohotka među stanovništvom.

Izvor: Društvene mreže / Autor: Hoover Institution

Upravo su zato stanfordski ekonomisti Charles Jones i Peter Klenow razvili mjeru koja, uz potrošnju povezanu s ostvarenim BDP-om, uzima u obzir i slobodno vrijeme, očekivano trajanje života te nejednakost — mjerljive odrednice ili posljedice kvalitete života. Svoju su metodologiju prije desetak godina primijenili na Francusku, čiji je BDP po stanovniku tada iznosio tek 67 posto američkoga. No prema njihovoj mjeri ekvivalentnog blagostanja prosječno francusko kućanstvo doseže 92 posto razine blagostanja prosječnog američkog kućanstva, zahvaljujući duljem životu, većoj količini slobodnog vremena i manjoj nejednakosti.

Danski ekonomist Thomas Torslov primijenio je istu metodu na cijelu Uniju i pokazao da je europsko blagostanje između 2009. i 2023. poraslo s 88 na 94 posto američkog. To se dogodilo upravo u razdoblju u kojem je Amerika ostvarivala znatno veće stope rasta BDP-a od Europe. Amerikanci, drugim riječima, zarađuju više, no čim se toj zaradi pridodaju i drugi nemonetarni aspekti kvalitete života, slika se bitno mijenja.

Mijenjala bi se i više kad bi ova mjera uključivala mnoge aspekte koje mnogi Europljani, pa i mnogi hrvatski građani, uzimaju zdravo za gotovo. Ona ne bilježi razlike u općoj razini sigurnosti, raširenost sustava zaštite najranjivijih skupina, dostupnost i priuštivost zdravstvenih i obrazovnih usluga ni zaštitu potrošača. Američki dolar tako kupuje manje dobrog života nego što bi se iz BDP-a dalo zaključiti, dok je kvaliteta života u Europi nešto što očito tek trebamo naučiti cijeniti.

Izvor: Društvene mreže / Autor: Money & Macro

Kako pronaći zlatnu sredinu?

Ako je američki model pretjerano naklonjen poduzetniku, a europski potrošaču i zaposleniku, rješenje očito nije da Europa prepiše američka rješenja niti da Amerika postane Europa. Već spomenuta Anu Bradford sugerira da je dilema pred koju se često stavlja Europska unija - izbor između zaštite prava, s jedne strane, i poticanja poduzetništva i inovacija, s druge - zapravo lažna. Tehnološko zaostajanje Europe ne može se objasniti samo pretjeranom regulacijom, nego i rascjepkanim jedinstvenim tržištem, nerazvijenim tržištem kapitala, neučinkovitim stečajnim pravom te neadekvatnim useljeničkim politikama. Problem, dakle, nije u tome što Europa štiti svoje građane, potrošače i radnike, nego u načinu na koji to čini.

Zlatna sredina u regulaciji ne sastoji se samo u tome da imamo manje pravila, nego da imamo pametnija pravila. To su pravila koja potiču i štite ishode, umjesto da propisuju i propitkuju svaki korak koji do njih vodi. Pravila koja su, kad god je to politički provedivo, jednaka u svih 27 članica, dovoljno stabilna da se prema njima može planirati te se nakon nekoliko godina provjeravaju i ukidaju ako nisu dala rezultat.

Kao primjer možemo navesti europske politike zaštite tržišnog natjecanja, u kojima je Europa danas neusporedivo uspješnija od Amerike. One istodobno štite kupca i svakog poduzetnika koji ne ostvaruje prekomjernu dobit zahvaljujući pretjeranoj tržišnoj koncentraciji. No zlatna se sredina ne traži samo u Bruxellesu. Velik dio pravila po kojima poduzetnici posluju, a potrošači i radnici žive, i dalje se piše u nacionalnim prijestolnicama, pa tako i u Zagrebu.

Porez koji promašuje cilj

Hrvatska, iako je dio europskog regulatornog okvira, ima znatan prostor da tu ravnotežu odredi samostalno: od poreznog sustava i parafiskalnih nameta do načina na koji se europska pravila prenose u domaće zakonodavstvo. Koliko smo daleko od regulatorne zlatne sredine, ovih dana najbolje pokazuje porez na prekomjernu profitnu maržu, vladina takozvana antiinflacijska mjera o kojoj raspravlja Sabor.

Uzimajući u obzir sve dosad napisano, teško je zamisliti mjeru udaljeniju od načela pametne regulacije kojoj bi cijela Europa trebala težiti kako bi prestala gušiti poduzetništvo i inovacije. Osim što je eklatantno antipoduzetnička, mjera je i vrlo sirova. Isti prag od 15 posto dopuštenog rasta marže u odnosu na njezin prosjek iz prethodne tri godine vrijedi i za hotelsku i za softversku tvrtku, pa porez ne razlikuje onoga tko je maržu napuhao koristeći inflaciju od onoga tko ju je povećao ulaganjem u nove strojeve. Nije ni prvi puta da se primjenjuje, što samo dodatno pothranjuje tu osnovnu antipoduzetničku poruku.

Nadalje, ako je cilj mjere - kako tvrdi Vlada - obuzdati inflaciju, ona gađa u pogrešnu metu. Sama Vlada tvrdi da ovogodišnju inflaciju u velikoj mjeri pokreću cijene energije, a OECD upozorava da joj je pridonijela i ekspanzivna fiskalna politika same Vlade. Porez na marže, jasno je valjda svima, ne djeluje ni na cijenu nafte ni na državnu potrošnju. Istodobno, sam ministar financija kaže da cilj mjere nije prihod, nego prevencija stvaranja prekomjerno povećanih profitnih marži. No ako Vlada doista sumnja da tvrtke na taj način zloupotrebljavaju tržišnu moć, za to postoje već spomenute politike zaštite tržišnog natjecanja i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, a ne porez koji je osmišljen kao da je porezna politika tek koju godinu prije izašla iz špilje.

Život na dva kontinenta dao mi je, u konačnici, nešto što nijedna knjiga ni statistika ne mogu: priliku da prednosti i nedostatke obaju pristupa regulaciji usporedim bez ideoloških naočala, na vlastitom računu i vlastitoj koži. Dao mi je i nešto još vrijednije — zahvalnost za sve ono dobro čega nisam bila svjesna. Zahvalnost za sigurnu zemlju, za uplatu koja na račun sjedne u nekoliko sekundi, za policu osiguranja čiju cijenu znam unaprijed i za liječnički pregled nakon kojeg me ne čeka račun s neugodnim iznenađenjem.

Europa ima mnogo takvih prednosti i tek ih treba naučiti više cijeniti. No upravo je zato vrijeme da se ozbiljno posveti popravljanju nedostataka koji koče njezin rast: uniji tržišta kapitala, istinski jedinstvenom tržištu roba, usluga i digitalnih proizvoda, povezanijem energetskom tržištu, učinkovitijem stečajnom pravu, pametnijoj useljeničkoj politici i stabilnijim pravilima koja se ne pišu iznova u svakoj od 27 prijestolnica.

Europa, drugim riječima, ne mora prestati biti mjesto relativno kvalitetnog života za vlastite stanovnike da bi postala bolje mjesto za one koji ondje žele poslovati. Cilj je zlatna sredina u kojoj su potrošač i radnik zaštićeni, a poduzetnik ne samo neugušen nego i motiviran za rast i inovacije. To nije lak zadatak, ali jedini je put koji je uopće moguć i za Europu i za Hrvatsku. O tom putu Hrvatska, međutim, može samo sanjati dok god je najglasnija poruka koju šaljemo vlastitim poduzetnicima porez na prekomjernu maržu — što god ona zapravo bila.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.